Aleksandar Gospić

Nema mnogo takvih zaljubljenika u prirodu kakav je zadarski fotograf Aleksandar Gospić – slobodno se može reći da je Velebit njegov drugi dom. Otvoreno nam je ispričao svoju fotografsku i životnu priču, koja će vas zaintrigirati i inspirirati…

Kad ste i kako otkrili svoju kreativnu ‘žicu’?

Sve je počelo davnim oduševljenjem prirodom. Otac me vodio na izlete u prirodu, a kako je nama u Zadru Velebit ‘kućna planina’, često smo bili u Paklenici i na Tulovim Gredama – pa me Velebit posebno oduševio. Taj klik za prirodu sam osjetio još prije početka osnovne škole. Nije me trebalo nagovarati, uvijek sam želio ići na Velebit. Zanimalo me sve vezano za prirodu, svemir, čitao sam dječje enciklopedije i nisam se mogao prestati diviti. Kako je otac nosio fotoaparat, stari Canon TLb, sa 50 mm 1.8. objektivom, i fotografirao pomalo, tako se i u meni s vremenom javila želja da sam zabilježim ono što mi se sviđa, kako bih mogao kod kuće sve te prizore ponovo vidjeti i prisjetiti se doživljaja.

Koje su vaše prve fotografije koje ste uspjeli prodati?

Na žalost, ne mogu se sasvim točno sjetiti, ali znam da je među prvima bila fotografija Velebita za National Geographic Hrvatska – oni su je koristili kao naslovnu fotografiju poklon CD-a povodom prve godišnjice izlaženja domaćeg izdanja magazina.

Od fotografskih pravaca kojima se profesionalno i privatno bavite koji su vam najdraži? Zašto?

Pejzažna fotografija bila je razlog zašto sam se počeo baviti fotografijom i kroz sve ove godine ništa se nije promijenilo. Strast za prirodom nije jenjala, a time ni strast za pejzažnom fotografijom. Nekako mislim da se tu ništa neće promijeniti cijeli život. Pod pejzažnom fotografijom smatram i stormchasing fotografiju – dozvolite mi korištenje engleskog izraza, u nedostatku neke naše pametne kovanice, to mi sve spada pod fotografiranje prirode. Obožavam biti u nevremenu, posebno u orkanskoj buri, mećavi ili gledati munje oluje koja se približava. Ponekad fotografiram i vjenčanja, a od same ceremonije više volim otići s mladencima na terenski foto-session. Volim i uličnu fotografiju. U Zadru, mom gradu, više se ne uspijevam motivirati za šetnju po gradu s aparatom u ruci, ali zato kada odem negdje u neki novi grad ne mogu prestati snimati arhitekturu i ljude. Poseban mi je užitak sjesti u kafić na nekom prometnom mjestu i fotografirati prolaznike.

Što još želite isprobati u fotografiji, a dosad niste uspjeli?

Portretna fotografija na teže dostupnim mjestima u prirodi mi je svakako sljedeći cilj. To i sada radim s prijateljima u planini, ali neformalno. Htio bi se tome posvetiti na pravi način, da fotografirane osobe budu obučene i pripremljene (šminka, frizura…) kao za urbani gradski foto-session ili vjenčanje, ali u nekom divljem i teško pristupačnom prostoru. Ali to nije nimalo jednostavno, podjednako je problem pronaći ljude spremne na to, donijeti odjeću i sve potrebne sitnice na lokaciju – ipak vjerujem da ću to uspjeti realizirati. Što se tiče obrade fotografije, želim i moram usvojiti neke napredne i zahtjevnije tehnike.

Kakvu opremu danas koristite?

Trenutno koristim Nikon D800E. Sviđa mi se i novi D750, njega bih volio imati kao drugo tijelo, posebno za vjenčanja. Za sada mi kao drugo tijelo služi stari D300, no njega jako rijetko koristim. Zanimljivo, pokraj svih skupih objektiva koje imam, čini mi se da na kraju pojedinačno najviše koristim 28-300 mm. To je jako praktičan objektiv za moje potrebe u planini, a posebno kad bicikliram, jer pokriva velik raspon u relativno laganom i malom pakiranju – a optički je odličan. Ipak, tri najvažnija objektiva su mi 17-35 mm f2.8, 24-70mm f2.8 i 70-200mm f2.8. Čak i na bicikliranja uvijek ponesem 17-35 mm kao širokokutnu opciju, a često i 24-70 mm jer 28-300 mm postaje nedovoljno dobar kada nestane svijetla u predvečerje. Na planinarenje uvijek nosim tu četvorku. Još kad se u igru ubaci stativ, rezervne baterije i uobičajenu planinarsku opremu – to je težina za mazgu. Ponekad zavidim ljudima kojima je kompaktni aparat dovoljno dobar. Imam još Macro 105 mm f2.8, 50 mm f1.4 i Bigmu 50-500 mm. Među svima njima favorit mi je ipak 70-200 mm f2.8, to je gotovo savršen objektiv. Volim se zafrkavati: kad će već jednom netko napraviti 10-1000 mm Macro sa 1.4 blendom kroz cijeli raspon, u tijelu veličine maksimalno 70-200 objektiva, ne veće od toga; naravno, ne smije vinjetirati ni na 1000mm 1.4, te po mogućnosti treba imati hoover stabilizaciju (lebdi nepomično u zraku bez potrebe za stativom) – e, taj ću objektiv kupiti makar morao kuću prodati…

Što mislite o Photoshopu i koliko ga koristite?

Photoshop je neizbježan alat pomoću kojeg mogu dovršiti fotografsku priču – za mene je ‘sirova’ fotografija iz fotoaparata svakako nedovršena priča. Znamo koji su limiti foto aparata kao stroja i što se može dobiti kombinacijom brzine okidanja i otvora blende, te programiranih kolor profila. Dobro, povremeno se dogodi da fotografija iz aparata izađe baš onakva kakvom sam je zamislio, ali ipak najčešće treba bar nešto malo dovršiti. Kada bih klikom na okidač mogao dobiti ono što želim od fotografije, vrlo rado bih se odrekao Photoshopa i obrade fotografija; puno je ljepše biti vani i fotografirati nego trošiti sate i sate za računalom. Ali i u toj posljednjoj fazi nastanka fotografije autor također daje svoj osobni dodir, do kraja realizira svoju viziju – a to je ono što nas autore također čini drugačijima.

Kakav je život profesionalnog fotografa u Hrvatskoj – financije i privatni život?

Uglavnom težak, iako ima onih koji dobro zarađuju. Nažalost, teško je ući u taj krug. U Hrvatskoj je teško živjeti od pejzažne fotografije, tržište je malo, a trud da bi se napravile dobre fotografije ogroman. Treba stalno putovati, što košta, a nema garancije da ćeš te fotografije ikad ikome prodati. U nekim drugim pravcima je lakše doći do posla, recimo raditi za neku redakciju ili portal – ali trčanje po gradu i političkim događajima nikad mi nije bilo zanimljivo.

Evo, imam jedan primjer. Jedne je zime napadao rekordan snijeg na Velebitu, probijam se do Zavižana na Velebitu 10 sati kroz snijeg u koji upadam i do pojasa. Fizički napor je neopisiv, mišići u grčevima, opasnost vreba na svakom koraku. Usprkos svemu, uspješno snimam i sretno se vraćam kući. Kasnije me zovu iz jedne novine i nude 100 kuna za objavu tih fotografija. Nasmijao sam se i rekao im: ‘Pošaljite svog reportera gore po fotografije za taj novac, ali vjerojatno neće živ stići na cilj’. Zatim, u lokalnim turističkim zajednicama se stalno susrećem s obezvrjeđivanjem fotografije i pričom kako to ne vrijedi toliko, ili pričom njima trebaju moje fotografije ali nemaju novca i slično. Ponekad i dam fotografije, a onda mi godinama ne plate. Strašno je to s obzirom koliko truda i novca treba uložiti u nastanak kvalitetnih i atraktivnih fotografija.

Koliko vam je prelazak na digitalnu tehniku promijenio način rada?

Dolazak digitalne fotografije bio je preporod u svakom smislu. Naime, često nisam bio zadovoljan s rezultatima koje sam dobivao na filmu. Ne zato jer film nije bio pravilno eksponiran, nego je jednostavno previše stvari bilo van moje kontrole. Ovisio si o tome kakav film kupiš, o milosti foto-studija, kvaliteti njihovih kemikalija i papira, volji da stroj prilagode zahtjevnim fotografijama. Novca za svoj kućni foto-lab nisam imao, a foto-studiji uglavnom nisu mogli ispuniti ono što bih ja želio, niti realizirati moju viziju fotografije do kraja. Nakon preuzimanja razvijenih fotografija često sam bio nezadovoljan, pa bih na pozadinu fotografija napisao što sam smatrao da ne valja i vraćao fotografije natrag u studio da mi ih poprave i razviju kako treba – neke tamnije, neke svjetlije, neke kontrastnije, neke s pravilnim balansom bijele boje.

Čim se pojavila digitalna fotografija, odmah sam prešao. Ta sloboda snimanja koliko god fotografija želim, bez razmišljanja o tome koliko će me to koštati, bila mi je neodoljiva – da niti ne govorim o tome da je cijeli proces nastanka fotografije u mojim rukama. Danas mi je pomalo krivo što sam odmah prešao na digitalnu fotografiju, jer sam bacio nekoliko godina prekrasnih fotografija i neponovljivih prizora u vjetar. Prvi digitalni fotoaparati stvarno nisu ništa valjali, a digitalni SLR-ovi, kad su se pojavili, dugo su bili preskupi i nedostupni običnim smrtnicima. Ali, jednostavno više nisam mogao podnositi cijenu razvijanja filmova, pravo malo bogatstvo sam trošio na razvijanje filmova. Sada znam da bi bilo bolje da sam ostao na filmu još nekoliko godina, ali što je tu je.

Što želite reći našim čitateljima koji bi možda željeli postati profesionalni fotografi?

Garancije da ćete uspjeti nema. Ako radite kvalitetno i pokreće vas strast za fotografijom, vaš će rad možda biti primijećen. Naravno, puno toga ovisi i kojim pravcem fotografije se želite baviti.

Najvažniji fotografski savjet za naše čitatelje?

Slijedite svoju viziju i ne razmišljajte mnogo o pravilima i kritikama. Pravila nema, sve je to u našim glavama. Fotografirajte za sebe, a ne za druge.

Skraćena verzija, kompletan intervju je objavljen u DFM 78. Više autorovih fotografija možete vidjeti na Aleksandar Gospić, 500px