Profesionalni fotograf
Kako čovjek postane profesionalni fotograf? Kad se to dogodi i zašto? Koju školu treba završiti i kad se fotograf ima pravo nazvati profesionalcem? Konačno, je li zato bolji od ostalih fotografa? Ova i slična pitanja čujem i vidim prilično često. Mnogim fotografima koje poznajem san je postati profesionalac, iako sam siguran da nisu sasvim načisto što to znači. Pogađate, ja imam o svemu tome mišljenje, a siguran se da se mnogima neće svidjeti. Baš me briga, neka me anlajkaju 🙂
Možda najveći problem modernog svijeta je dostupnost i lijenost. Pri tome ne mislim samo na fotografiju i fotografsku opremu. Osim malog broja zanimanja za koja je potrebno višegodišnje specijalizirano obrazovanje i certifikati/potvrde ovlaštenih institucija (poput liječnika, znanstvenika, arhitekata, inženjera raznih profila ili pravnika), za veliku većinu poslova i zanimanja danas nije potrebna neka posebna škola. A to se posebno odnosi na zanimanja kod kojih je česta zamjena teza, poput fotografije – hrpa ljudi i danas misli da je dovoljno kupiti fotoaparat (što je skuplji moguće) kako bi postao fotograf. I nakon toga lova krene u potocima, snimaš sve što ti padne na pamet, postaneš profesionalac ili umjetnik i život je lijep…
Da se razumijemo, ja stvarno ne mislim da je za većinu zanimanja i poslova (pa i fotografiju) nužno potrebno završiti specijalizirane škole ili fakultete (iako škola nikad nije loša stvar). Ali to nikako ne znači da možeš raditi što te volja, bez da se potrudiš i nešto naučiš. Danas postoje knjige i video predavanja o svemu i svačemu, gomile radionica i specijaliziranih seminara, a svašta je moguće naučiti i na internetu (ako se uspiješ snaći i razdvojiti prave stvari od smeća). Tvrdim – za neznanje nema opravdanja! Ne možeš voditi vlastitu firmu ako nemaš pojma o računovodstvu (ne moraš biti knjigovođa, ali moraš razumjeti ‘poslovni jezik’ čiji je sastavni dio i računovodstvo), ne možeš špekulirati na burzi ako nemaš pojma o indeksima, trendovima, vrstama i načinima trgovine budućim dobrima (ne moraš zato postati broker, samo moraš razumjeti o čemu se radi i kako stvari funkcioniraju) – a ne možeš niti postati fotograf ako nemaš pojma o tehnici fotografiranja, kompoziciji, trendovima i sličnim stvarima. Odnosno, možeš, ali vjerojatno nećeš dobro proći…
E sad, poseban je problem što ljudi fotografiju doživljavaju ili kao umjetnost ili kao zanat. A istina nije jednoznačna, meni se čini da je fotografija i zanat i umjetnost, kako kad – većina fotografa ipak bavljenje fotografijom doživljava kao umjetnost, i to je sasvim u redu. Sve dok ne odluče postati profesionalci i živjeti od fotografije. Da, postoje fotografi-umjetnici koji od svog rada pristojno žive. Neki vjerojatno i odlično – rade ono što vole, a ne fali im love. Međutim, većina fotografa radi neki drugi ‘pravi’ posao, a fotografija im je lijepi hobi.
Kako se postaje i tko je profesionalni fotograf? Po meni, dva su odgovora na to pitanje. Prvi je jasan i jednostavan – profesionalac je onaj tko zarađuje za život fotografiranjem. To su i umjetnici koji prodaju svoje fotografije, foto-reporteri koji rade za novine i agencije, fotograf koji u stopu prati predsjednicu i snima svaki njen korak, ali i ‘zanatlije’ koji po šabloni snimaju djecu po školama, krstitke, vjenčanja i sve ostale prigode, ili oni koji snimaju poizvode za web dućane i kataloge.
Drugi kriterij je puno nejasniji, ali po meni bitno važniji – znanje i kvaliteta fotografa. I poznajem mnoge profesionalne fotografe koji zarađuju za život fotografiranjem, ali po mom skromnom mišljenju ovaj drugi kriterij ne ispunjavaju, bar ne u potpunosti. Znam, reći ćete ‘tko je ovaj lik, odakle mu pravo obezvrjeđivati tuđi posao’, i tu ste u pravu. Ne pada mi napamet bilo kome soliti pamet, svatko je kovač svoje sreće i svog uspjeha ili neuspjeha u poslu. Ono što želim je natjerati sve one koji se bar malo u ovome prepoznaju da se zamisle, malo dodatno potrude i još nešto nauče kako bi postali još bolji fotografi.
Dakle, profesionalni fotograf, po mom mišljenju, mora biti u stanju isporučiti kvalitetne (profesionalne, zar ne?) fotografije u svakom poslu kojeg se prihvati i u svim uvjetima (može li profesionalni vozač autobusa odustati od vožnje jer pada kiša, a to mu se baš ne sviđa?). To uključuje poznavanje širokog spektra fotografskih tehnika, kontrolu i kreiranje osvjetljenja, dobru komunikaciju s klijentima i modelima, i mora biti u stanju isporučiti zadovoljavajuće rezultate čak i u slučajevim u kojima mu otkaže dio opreme (da, i to se događa). Naravno, ne mislim da svaki fotograf mora znati snimiti sve, niti koristiti sve fotografske tehnike – ali u područjima za koja se specijalizirao, mora! Recimo, fotografe vjenčanja možete pronaći na svakom koraku, ali iskreno mislim da ih većina nisu pravi profesionalci, kojima neće smetati loše svjetlo, malo kiše, snijeg ili vjetar, i koji onda neće danima i noćima spašavati stvar u Photoshopu. Jednostavno, profesionalac će doći, donijeti potrebnu opremu, procijeniti situaciju i tijekom dana i večeri snimiti bar 200-300 odličnih fotki, bez obzira na uvjete. I to će sve, jasno, pošteno naplatiti. Poznajem neke fotografe koji snimaju ‘samo uz prirodno svjetlo’, pravdajući se time da je ono najbolje ili da su oni umjetnici (na to sam alergičan, kako umjetnost može biti opravdanje za neznanje?), a tijekom svečane večere samo okrenu blic prema stropu, dignu ISO na milijardu, pa što bude. Ili pronađu neki zgodan filtar u Photoshopu ili Preset u Lightroomu koji sad ‘dobro prolaze’, pa sve ‘drmaju’ na isti način. OK, filtri su načelno u redu (iako ih rijetko koristim), ali samo ako je prije filtra sve drugo ok, od ekspozicije, preko kompozicije i kadra do oštrine i balansa boja… Kao što sam već prije rekao, nema izgovora za neznanje! Hej, svaki fotograf voli prirodno difuzno svjetlo, ali ako ga nema, sam ću napraviti svjetlo koje mi odgovara i pri kojem će mladenci svejedno izvrsno izgledati. Da, to košta, treba kupiti bliceve, reflektore, daljinske okidače, kišobrane i softboxeve, pa čak i prijenosnu studijsku rasvjetu i pozadine, i još treba naučiti raditi sa svim tim. A treba ti i asistent, kojeg moraš platiti. Ali, to znači biti profesionalac.
Posebna priča je studijska fotografija. Dok sam još bio mlad i tek počinjao fotografirati, jedan iskusan i dobar fotograf mi je rekao otprilike ovako: “Brzo ćeš naučiti slikati cvijeće i ljude uz prirodno svjetlo, to može svatko. Malo više vremena će ti trebati dok počneš snimati dobre pejzaže, a ako nađeš kakvu ‘gažu’ relativno brzo ćeš naučiti snimati vjenčanja i manje zahtjevne portrete. Pravi problemi ti počinju kad uđeš u studio – kad naučiš koristiti tri rasvjetna tijela i dosvjetljivače po potrebi, možeš reći da si postao pravi fotograf. Ali to nije kraj, to je tek pravi početak, imaš što učiti do kraja života. E da, trebat će ti godina dana dok naučiš držati aparat u rukama…” Bio je u pravu, naravno 🙂
A za kraj, najveći neprijatelj svakog fotografa, i svakog čovjeka uopće – lijenost. Iskreno, i ja sam lijen. Ali naučio sam tu manu pretvoriti u prednost. Čitav svoj radni vijek, na svim poslovima koje sam radio, pokušavam pronaći prečice, bolje i jednostavnije načine za obavljanje posla, osmisliti dobitne sustave. Ne uspijevam uvijek, ali često uspijem. Uz put sam naučio da nekad jednostavno nemam izbora, i najdosadniji posao moram odraditi onako kako treba, jer će me kasnije skupo koštati. Zato na fotografiranjima doslovno radim k’o konj, tijekom snimanja popijem hektolitre vode i raznih pića, presvučem 2-3 majice i ne odustajem dok ne napravim posao kako treba. Jer, ako sam već na nekoj lokaciji, bolje mi je potrošiti pola sata više dok ne dobijem dobre fotke odmah u aparatu, nego se poslije satima gnjaviti u Photoshopu ne bih li ipak nešto spasio. S dobrim fotkama imam tek nekoliko minuta posla u Lightroomu – crop, balans, svjetlo/sjena, malo boje, oštrina i eksport! A još uvijek koji put zeznem, budem pomalo lijen – jednom prilikom prošle godine, u nekakvom skladištu, nije mi se dalo montirati studijsku rasvjetu, računam izvući ću se s blicem i višim ISO, ne da mi se to raditi, glup je i dosadan posao. Kakva greška! Jedva sam izvukao par fotki. Da nisam, niti bih taj posao naplatio, niti bih ikad više dobio posao od te firme – sad me smatraju ‘svojim’ fotografom i svaki mjesec odradim nekoliko poslova za njih. I plaćaju solidno i na vrijeme. A ja više nikad nisam lijen kad radim, za njih ili bilo koga drugog.
Zato, kolege fotografi, uvijek iskoristite slobodno vrijeme za učenje, ma kako dobri fotografi bili, još ima milijun stvari koje možete naučiti! Znam, mnogi od vas snimaju super fotke, znaju svašta napravili i pravi su majstori u svom poslu. Ali, kraja učenju jednostavno nema! I nikad, baš nikad nemojte biti lijeni – osim što ćete vjerojatno i sami ostati bez nekih poslova, svima skupa nam srozavate ugled i uništavate prilike za posao u budućnosti. A za kraj, ako ikako možete, nemojte raditi za siću, a pogotovo ne besplatno. To nas sve skupa nigdje ne vodi. Ali o tome ću još dosta pisati, s tim se borim (kao i mnogi od vas) svaki dan…
Goran Vrakela