Fotografije nisu besplatne

Ovdje javno priznajem, kriv sam! Prvih par fotografskih poslova, prije više godina, odradio sam besplatno ili za siću. Doslovno. Sad mi je žao zbog toga, još me to povremeno dostigne na najgori mogući način – ‘ali prije si mi to napravio za siću…’ Sorry, u međuvremenu sam se opametio. Ne, nisam danas 20x bolji fotograf nego prije pet godina – bolji jesam, ali niti blizu toliko. A sve što radim pokušavam fer naplatiti. Naravno, to je naručiteljima gotovo uvijek previše…

Većina mojih kolega, baš poput mene, nemaju ‘zvučno’ fotografsko ime i ne mogu skupo naplaćivati svoje fotografske vještine. Međutim, gdje je granica između razumnog i opravdanog snižavanja cijene i potpuno neopravdanog dampinga cijena i podcjenjivanja fotografa? Iskreno, ta je linija vrlo maglovita, i za svakog fotografa drugačija. Uostalom, zato ‘isti’ posao obavljamo za različit honorar. Pri tome posao možda jest jednak, ali rezultat nikad nije identičan – fotografija je specifičan posao u kojem praktično ne postoje dva fotografa koja ‘isti’ posao obavljaju na jednak način, pa i rezultat nikad nisu identične fotografije. Ako slučajno niste znali, fotografija nije fotokopiranje; premda svi imamo uzore koje bar neko vrijeme imitiramo (ali ne kopiramo), svatko s vremenom razvije svoj jedinstveni stil rada, pa su i fotografije u konačnici uvijek malo drugačije.

S fotografijom je situacija zeznuta, pogotovo kad tek počinješ ‘raditi’ fotografiju i dolaziš iz nekog drugog zanimanja – lako je pasti u zamku beskonačnog besplatnog rada ili rada ‘za siću’, a iz te se zamke teško izlazi. Jednom kad nekoga naviknete da od vas može dobiti besplatne ili vrlo jeftine fotografije, minimalne su šanse da ćete ih ikad pošteno naplatiti.

A sve počinje naizgled bezazleno – fotografiram već dugo, svašta znam, idem malo isprobati kako mi to stvarno ide. Aha, frend treba neke fotke, pa dobro, odradit ću mu ih besplatno, frend mi je. OK, ima kafić, popit ću gratis pivu i to je to.

Onda stiže prvi ‘pravi’ klijent – firma slabo stoji, ali baš imaju super proizvod, trebaju napraviti katalog, nemaju love za fotografa, ali rado će u katalogu napisati tvoje ime… Poznato? Zvuči super? ZABORAVI!

Ali, tek počinjem, treba mi iskustva i moram pokazati što i kako radim, kako ću naplaćivati posao ako ljudi ne vide što i kako radim… KRIVO!

Ma to je super firma, odlični su ljudi, nakon što im odradim dva-tri posla gratis počet će mi plaćati… NEĆE, NISU BLESAVI!

Nećak mi slavi drugi rođendan, malo ću ga slikati, pa će drugi roditelji u igraonici vidjeti kako snimam super fotke i unajmit će me za njihove rođendane… NEMA ŠANSE!

OK, shvatili ste – ja sam apsolutno protiv besplatnog fotografiranja. Znam, mnogi će skočiti na mene, kakav sam ja to, ne bih nikad ništa odradio gratis. Ne bih, hvala. Naučio sam na svojim greškama. Jedno je posao, drugo je hobi.

Naravno, imam i ja rodbinu i prijatelje koji me povremeno zamole da im snimam rođendan. S vremenom sam našao rješenje koje dobro funkcionira. Uzmem njihov fotić, kad je torta okinem deset fotki i to je to. Sve fotke koji im snimim su bitno bolje od onoga što bi oni snimili, i dalje su lošije nego što bih napravio za novce, ne trošim svoje vrijeme niti vučem sa sobom skupu opremu, i uopće me nije briga što će oni s tim fotkama – niti hoće li ih niti kako će ih obrađivati. Dođem na rođendan, dok se pjeva ‘Sretan rođendan’ okinem par puta s fotićem (ili mobitelom) kojeg mi daju, i mirno jedem tortu i zabavljam se do kraja rođendana. Nema stresa, nisam se nikome zamjerio, i svi su sretni.

Druga stvar su pregovori s nekom firmom ili s mladencima – tu je potrebno više pregovaračkog umijeća, malo psihologije, ali i jasno postavljanje granica. Otkad sam prije par godina sam sebi postavio cijene ispod kojih ne radim, život mi je puno lakši. Da, često snimam za najnižu cijenu koju sam postavio, ali ispod nje više ne idem. I ne radim za kikiriki, radi čega se na snimanjima u pravilu dobro osjećam. Pošteno odradim posao, a pristojno sam plaćen – može li bolje?

Naravno, neke sam poslove i izgubio radi navodno previsoke cijene. Jer, kao, ja nisam Lupino ili netko takav. Pa naravno da nisam, dobro znam kako se zovem i tko sam! I znam da sam dobar fotograf i da moj rad vrijedi. Vjerojatno nikad neću biti poznati fotograf ‘na glasu’, ali nema veze, to ne znači da loše radim ili da moj rad ništa ne vrijedi. Siguran sam da se i vama bar povremeno događaju takve situacije – ako znaš dobro fotografirati i korektno odradiš posao, zaslužuješ i pristojnu plaću za to, to je bar jednostavno. To vrijedi za svaki posao, pa niti fotografiranje tu ne može biti izuzetak. Hajde, neka ti pametnjakovići što žele da im radimo mukte unajme šljakere da im sagrade kuću gratis (a oni će napisati njihova imena na kuću, recimo) ili neka odu na bezninsku, natoče gorivo i plate logotipom benzinske stanice na svom katalogu… Kako da ne!

Jasno mi je kako je čitava ta zabuna počela – u jednom trenutku svi su imali digitalce i činilo se da je to klikanje fotoaparatom dječja igra. I jest, naravno – do jedne mjere. Ali tako ne možeš dobiti dobar i kvalitetan proizvod (fotografiju). Ako želiš kvalitetu, trebaš uložiti u znanje, iskustvo i vrhusnku opremu. I to sve košta, od vremena i volje za učenjem i vježbanjem, do kredita za kupnju skupe opreme. Zato profesionalne fotografije jednostavno ne mogu, niti trebaju, biti besplatne ili vrlo jeftine…

Imam li recept kako ćete početi naplaćivati svoje fotografije? Nemam. I iskreno, ako već ne radite profesionalno, male su vam šanse za uspjeh. Nedavno sam pročitao (nisam siguran da je taj podatak točan, samo prenosim) da tek svaki 50-ti fotografski biznis preživi prvih 5 godina. Ako je to točno, prilično je obeshrabrujuće. S druge strane, ako ne probate, sigurno nećete uspjeti.

U svakom slučaju, trebate malo znanja i umijeća fotografiranja, solidnu fotografsku opremu (ne nužno najnoviju i najskuplju, bar na početku) i malo sreće. Ali ako želite da vas sreća ‘poljubi’, morate prije toga odraditi hrpu stvari – morate snimiti vlastiti portfolio, napraviti web i facebook. To je danas apsolutni minimum. I nekako doći do klijenata – ne pitajte me kako, da imam savršeni recept za privlačenje klijenata vozio bih Ferrarija, a ne Opela…

Portfolio (čini mi se da bi bilo ispravno reći ‘portfelj’, ali među fotografima se uvriježila riječ ‘portfolio’) nemojte napraviti snimajući za druge besplatno, napravite ga po principu ‘quid pro quo’ iliti ruka ruku mije. Dogovorite se s curama koje žele postati modeli, s vizažistima i frizerima koji imaju malo posla i žele se pokazati i organizirajte snimanje. Oni će vama pokloniti svoj posao, a vi njima na kraju poklonite po, recimo, 5 fotografija. I svi su na dobitku, nitko nije radio besplatno – iako novac nije u igri. Ili snimite svoju vikendicu ili stan, ako želite za novce snimati interijere i eksterijere. Ili u kućnom studiju snimite neke produkt-fotografije (boce vina, narezanu salamu i sir, jogurt ili bilo što drugo), pažljivo ih obradite i najbolje fotke stavite na web. Ili… samo mašta je granica.

I za kraj, najvažnije. SPECIJALIZIRAJTE SE! To je apsolutno obavezno! Nitko ne može biti vrhunski fotograf svega, nema šanse. Pravi profesionalni fotograf može korektno snimiti sve i svašta. Ali, realno, stvarno dobri možete biti u dvije vrste fotografije, maksimalno tri. Sretno!

Goran Vrakela