Što čekaju Canon i Nikon?
Za novi broj DFM testirao sam dva nova mirrorless aparata, jedan Canon i jedan Nikon. I premda predstavaljaju veliki korak naprijed u odnosu na njihove prethodne mirrorlesse i polako se priključuju konkurenciji, nekako još uvijek očekujem puno više od njih. Uostalom, zar dvije (manje-više oduvijek) vodeće fotografske tvrtke ne bi trebale predvoditi i biti korak ispred konkurencije, baš što rade s DSLR aparatima i objektivima?
Prvo mi je to bilo pomalo čudno – dva najveća proizvođača najboljih aparata i objektiva na svijetu nikako ne uspijevaju napraviti stvarno dobar mirrorless fotoaparat. Pa sam pomislio da je možda problem u inerciji, ili ‘starom’ fotografskom razmišljanju ili im jednostavno nedostaje vrhunskih mladih inženjera i dizajnera. A onda sam shvatio kolika je to glupost – koji to mladi i perspektivni inženjer ili dizajner koji želi napraviti karijeru u fotografskoj industriji ne bi poželio raditi u Canonu ili Nikonu? Kladim se da bi većina inženjera iz svih ostalih fotografskih tvrtki odmah prešla u Canon ili Nikon, bez obzira na novce i uvjete, samo da dobiju priliku raditi i iskazati se u prvoj fotografskoj ligi. Mislim, svaka čast ostalima, ali to je kao i u nogometu, svi igraju i ponekad zabijaju golove i pobijede, ali Real ili Barcelona (ne pratim baš nogomet) se ne odbijaju… Sad mislim da su zapravo jako pametni, i ne žele (zasad) piliti granu na kojoj sjede (dakle, DSLR aparate i objektive). Iako će, po svemu sudeći, u nekom razumnom roku morati, bar jednim dijelom…
Evo, pitanje ‘SLR ili mirrorless’ mi je danas jednako glupo kao kad me netko pita ‘tko je bolji, Canon ili Nikon’ ili jesu li bolji Canon i Nikon objektivi ili Sigma i Tamron… Postoje razlike, ali tko što voli, nek izvoli! Prešao sam četrdesetu i odavno sam se pomirio s tim da su ljudi oko mene generalno tvrdoglavi k’o mazge i zapravo ne žele čuti tuđe mišljenje, a pogotovo ne žele svoje razmišljanje prilagoditi i korigirati. To posebno vrijedi za populaciju stariju od 30 godina, ali zabrinjava me što sve više mladih pokazuje iste simptome. Nažalost, nisam ni ja izuzetak, često se uhvatim kako se ponašam glupavo i treba mi i po nekoliko dana dok prihvatim nečiju pametnu sugestiju. A samo je potrebno malo upotrijebiti mozak, bez obzira o čemu se radi.
Kakvo je uopće stanje danas u fotografiji? S jedne strane imamo proizvođače koji kukaju kako im je volumen dramatično pao, jer se ‘idioti’ (oni mali point-and-shoot fotoaparati za 500 kn u Metrou) više praktički ne prodaju, osim par modela za snimanje pod vodom – a ni oni neće dugo, već su se pojavili Sonyjevi mobiteli koji snimaju i foto i video zaronjeni pod morem… S druge strane, prodaje se nešto DSLR-ova (ali ne koliko bi proizvođači htjeli) i sve više raznih mirrorless aparata. Pa zašto Canon i Nikon ne proizvedu neki super mirrorless model i pometu konkurenciju?
Iskreno, to im zasad ne bi bilo pametno. Od DLSR-a su praktično ostali samo Canon i Nikon, prodaja im ipak dobro ide, prodaju se i objektivi i raznovrsna dodatna oprema, posla ima. OK, nije kao prije 5-6 godina, kad je svatko tko se imalo bavi fotografijom kupovao bar jedan DSLR i više objektiva, ali i dalje mi se čini da im nije toliko loše koliko kukaju. Uostalom, da im je tako loše, već bi odavno krenuli Sonyjevim i Olympusovim stopama…
Zašto danas fotografi još uvijek kupuju SLR aparate? E, to je stvarno dobro pitanje. Novi mirrorless aparati gotovo su u potpunosti dostigli SLR-ove – OK, još uvijek poneki novi SLR iskoči s nekom novom funkcijom (superbrzo izoštravanje, nevjerojatna ISO osjetljivost ili slično), ali generalno gledano više nisu bitno bolji. A mirrorlessi nude uz to i gomilu hi-tech điđa, mogu se u realnom vremenu povezati i s usisivačem i s frižiderom i svime što vam padne na pamet, pa možete svoje fotke i video u roku od pola minute postaviti na koju god hoćete mrežu, čak i HEP-ovu 🙂 Ajde, bit ću široke ruke, pa ću reći da SLR-ovi i danas nude malo bolju sliku – ali mirrorlessi su danas sigurno bolji nego što su to bili SLR-ovi prije nekoliko godina! A tada su nam ti SLR-ovi bili zakon…
OK, ima i nekoliko realnih prednosti SLR-ova, poput neusporedivo duljeg trajanja baterije (recimo, mali Nikon J5 mi je ostao bez baterije na pola Zaprešićke biciklijade prije dva tjedna, nakon sat i pol, a bila je puna malo više od pola kad sam krenuo – sa SLR-om bih snimao do navečer s pola baterije), jer mirrorlessi imaju manje baterije, a intenzivnije ih troše – na mirrorlessu čak i tražilo troši bateriju, jer je zapravo mali ekran. A manje dimenzije znače manju dimenziju baterije, samo jednu memorijsku karticu (dok bolji SLR-ovi primaju dvije, za backup ili overflow, kako želite) i nekako ne stoje dobro u ruci. Ma, bit ću potpuno iskren – ergonomija je kod mirrorless aparata totalni bullshit, ništa ne valja! Mislim, OK je ako ste na odmoru i želite tu i tamo okinuti neku fotku, ali za posao je shit. Ako imate normalno veliku mušku šaku poput mene, nema (zasad) tog mirrorlessa koji će vam dobro stajati u ruci bez dodatnog gripa s baterijom. A to je onda skakanje u vlastita usta – mirrorlessi su super jer su mali, ali zapravo su dobri tek kad im nakeljite grip i dodatnu bateriju, jer su onda veći i dobro leže u ruci!!!
Usprkos svemu tome, ipak mislim da je problem tek manjim dijelom upotrebljivost, a veći dio je psihologija. Jer, nisam pravi fotograf ako ne nosim sa sobom aparat od 5 kila, i još nekoliko objektiva po kilu-dvije, čisto da se nađe! Kako bi to izgledalo da dođem na snimanje s malenim mirrorlessom koji se jedva vidi dok ga držim u rukama? Mogao bih valjda isto tako izvaditi i svoj telefon i s njim početi fotografirati, dovelo bi to do iste reakcije. Ne bi prošlo više do 10 minuta da mi se netko ne bi javio s pitanjem ‘majstore, kad ćeš izvadit fotić i počet zapravo snimati, dosta je bilo zagrijavanja’.
Prošle godine sam napravio eksperiment – imao sam na testu Fuji X-T1, inače odličan mirrorless aparat, pa sam ga nosio sa sobom na jedno manje vjenčanje (ekipa iz firme Bratulić mi je posudila čak 3 objektiva s aparatom!). OK, prvo sam krenuo sa svojim SLR-om, kako bih otopio led. Onda sam u nekom trenutku, tijekom foto-sessiona izvadio Fujija. Nije prošlo dugo, a mladoženja me upitao kakav mi je to aparat i što radim s njim. Jer, oni ne bi pozirali bez veze, ako ne snimam zapravo… Dva kadra koja sam snimio s Fujijem su završila u njihovom booku, i nema šanse da itko ikad primjeti razliku. Ali dojam koji sam ostavio na njih je bio poražavajući. Ma znam, promijenit će se to, dolaze nove generacije, sve se mijenja, a fotografija se mijenja zapravo prilično brzo.
I zato sam siguran da i u Canonu i u Nikonu (ne, nemam doušnike iz tvornica) imaju dobro razrađene planove prelaska na mirrorless. Ako mene pitaju, ne bi trebali prerezati, nego nastaviti evoluciju – ja nemam ništa protiv velikih SLR kućišta, savršeno su ergonomski oblikovani, imaju sve potrebne tipke i kotačiće i tijekom godina sam se navikao na njih. A u unutrašnjosti može biti i mirrorless – maknite nepotrebne dijelove (poput ogledala/prizme), aparat će biti lakši (što je dobro) i bit će mjesta za veću bateriju (što je odlično). Pa ne mora svaki mirrorless biti malen i/ili izgledati kao Olympus OM-D ili retro Fuji! Neka njih, oni imaju svoje kupce, ali ja bih puno radije kupio mirrorless zamaskiran u tijelo Canona 5D ili Nikona D810, pa da mogu zadržati svoje objektive i ostali pribor. Zašto mora biti ili – ili? Zašto ne bismo mogli zadržati najbolje iz oba svijet? Nadam se da u Canonu i Nikonu ima ljudi koji razišljaju poput mene. Možda sam u krivu, ali mislim da bi im to bio pun pogodak – kako se nogometnim rječnikom kaže, 5:0 u gostima…
Goran Vrakela