Volim papir!
Mnogima će u digitalno doba ovo zvučati pomalo smiješno, ali ja i dalje obožavam svoje (a i tuđe) fotografije na papiru. Ili platnu, kaširane, uokvirene ili već nekako drugačije dovršene. Jednostavno, dok fotografija nije negdje i nekako ispisana, na papiru, u albumu, časopisu, foto-knjizi ili obješena o zid kao slika, nekako mi nije ‘gotova’…
Otkad su foto-knjige postale cijenom pristupačne, svake godine za Božić sebi i svojoj obitelji poklonim jednu panoramsku A4 foto knjigu s tvrdim koricama, za 200-300 kuna. Počeo sam 2009., pa danas već često s nostalgijom pregledam neku od tih starijih knjiga, gledam klince dok su bili mali i slatki (a ne kao danas, ‘užasni’ tinejdžeri), sjećam se kako smo bili veseli kad smo tek nabavili psa, kako smo učili skijati ili kako smo se zabavljali na moru. I nisu sve fotografije u tim knjigama niti tehnički super, a kamoli umjetnički, ali to nije niti previše važno, važne su uspomene i emocije. Jasno, imam unutra i dosta lijepih fotki koje sam dobro snimio, ali često su najsmješnije i najzabavnije one koju se snimljene ‘bezveze’, s mobitelom ili malenim ‘idijotom’.
Volim te foto-knjige jer nema zafrkacije sa slaganjem fotografija, jednom ih složim kako želim u softveru i to je to, nema više mijenjanja. A najbolje od svega je što mi povremeno u posjet dođe mater na par dana iz Splita i ne može jednostavno uzeti fotografije i odnijeti ih! To je prije uvijek radila, pa sad imam više albuma s fotografijama s rupama od zauvijek nestalih fotografija, tko će se sad sjetiti koje su to bile fotke… E nećeš, ajde mi majko lijepo reci koje ti se sviđaju, pa ću ti ih napraviti, a ne da mi osakatiš albume!
Druga stvar su fotografije velikog formata, ispisane na papiru, platnu ili nečem drugom, kaširane ili uokvirene, za vješanje o zid. Odrastao sam u obitelji u kojoj se oduvijek cijenila umjetnost, pa i danas imam više umjetničkih slika po zidovima u stanu. I mater je oduvijek nešto ‘crtala’, pa je vodila neke galerije i uvijek se nešto motala oko ‘pravih’ umjetnika. Dio toga je prešao i na brata i mene – on se od malena bavio fotografijom i pozavršavao puste fotografske škole, a ja sam prvo išao u muzičku školu i svirao, a tek kao odrastao sam ‘otkrio’ fotografiju. I danas jednostavno volim velike fotografije, ali imam problem, nemam dovoljno zidova na koje bih ih stavio, većinu slobodnog mjesta su zauzeli hrvatski likovni umjetnici.
Još jedan razlog zašto volim ispisane fotografije je njihova prividna konačnost, nepromjenjivost. Jer, s digitalnim fotografijama često nema kraja obradi. I dan danas se uhvatim kako još malo čačkam po fotkama od prije par godina, sad mi opet ni one najbolje iz tog perioda nisu dovoljno dobre. Ali to i jest poanta, one trebaju ostati takve kakve su bile nakon što sam ih prvi put obradio i dovršio! Nema veze što danas radim drugačije, to je bila samo jedna faza u razvoju, i nema smisla uspoređivati ono prije s ovim danas – napredovali su i fotoaparati i softver i ja. Danas kad god pogledam unatrag, sve fotografije su mi manjkave i nedovršene i loše obrađene i… A to nema veze s pameću, onda kada su nastale bile su mi odlične!
I premda je digitalno doba odavno tu, ljudi još dugo vremena neće sasvim napustiti papir i slične medije, to sam siguran. Pogledajte malo po shopping centrima ili poštanskim pretincima u zgradama – sve je puno raznovrsnih letaka, plakata, i drugog reklamnog materijala. Pogledajte kioske, još uvijek ima jako puno časopisa, knjiga i raznih drugih tiskovina. OK, zlatno vrijeme tiska je prošlo, ali još je jako daleko od kliničke smrti!
Čovjek bi pomislio da je sve to danas besmisleno, da su reklame na webu, fejsu i Googleu dovoljne. Ali nisu – osim što im je doseg ograničen (jer svi žele zaraditi, pa ti danas fejs ne dozvoljava doseg veći od 10-15% frendova koje imaš, pogotovo jednom kad ‘shvati’ da tako guraš reklame – ako želiš više, plati!), ljudi su podjednako vizualna kao i taktiklna bića. U ovo ludo digitalno vrijeme lako je podcijeniti ljudska osjetila – nemojte raditi takvu grešku! Jednostavno, ekran nije dovoljan, bar ne za sve. Recimo, ja i danas čitam ‘prave’ papirne knjige. Neću Kindle i slične gluposti – volim osjećaj papira pod rukom, volim miris boje i tiskare, a obožavam kad mi knjiga na plaži napravi sjenu na licu, mogu neometano čitati, a i dalje se prižim (da, znam da to nije zdravo). Slično mi je i s časopisima i fotografijama – dojam je kompletan tek kad fotografija nudi potpun doživljaj – i opip i miris i nepromjenjivost…
Kako vi radite? Ispisujete li fotografije ili sve držite po oblacima i sličnim bezličnim nakupinama bitova? Jesam li ja posljednji Mohikanac ili nas ima puno? Možemo li i nove generacije podučiti vrijednosti ispisane fotografije, pogotovo velikog formata? Nadam se, jer ja i dalje jednostavno volim papir!
Goran Vrakela