Riješite se loših snimaka!

Svaki fotograf, entuzijast ili profesionalac, koji imalo drži do sebe i svojih fotografija za svaku fotografiju koju javno pokaže (isporuči klijentu) snimi 2, 3 ili 10-20-30 fotografija, ovisno o tome što radi i u kakvim uvjetima radi. Postotak uspješnih fotografija polako raste s iskustvom, ali i dalje jako mnogo ovisi o svjetlosnim uvjetima (i vremenskim uvjetima, ako radite na otvorenom).

Nekoć je situacija bila jednostavna, ili je fotografija uspješna ili nije, nije bilo treće mogućnosti – jednako je bilo s filmom, ali i prvih 2-3 godine digitalnih fotoaparata. A onda je stigao RAW. Pa su stigle nove generacije senzora veće osjetljivosti i s hrpom megapiksela. A Lightroom i Photoshop su počeli koristiti sve prednosti novih senzora i RAW-a…

Generalno, nemam ništa protiv toga, i ja za plaćene poslove uvijek snimam RAW+JPEG, a često i kad snimam iz hobija. Jer novi fotoaparati mi omogućavaju do +/- 2 blende pogrešku. Naravno, pokušavam snimiti korektnu ekspoziciju, ali kod kontrastnih scena je dodatna blenda za otvaranje sjena izvrsna pomoć. I tu sam se malo po malo našao u problemu – sve češće razmišljam u stilu ‘ma ne moram ovu fotku baciti, mogu je popraviti’. A znam da je to pogrešno, pogotovo zato što obično u setu sličnih kadrova gotovo uvijek imam nekoliko fotki prilično dobre ekspozicije i oštrine. Ali nekako još uvijek mi se teško trajno odreći djelomično uspješnih fotografija – kao, mogle bi mi nekad zatrebati. Znam da nema šanse, ali ipak…

Kako onda odlučiti koje snimke treba nemilosrdno baciti u bespuća digitalne zbiljnosti, a koje zadržati? Iako me mogućnosti korekcije RAW-a često tjeraju na razmišljanje, tehnički loših fotografija se još relativno lako riješim. Postavio sam sebi jasna pravila – ako treba korekciju ekspozicije više od 1 blende, ide u smeće. Bez razmišljanja i bez sentimentalnost. Jedini izuzetak su situacije kad je trenutak bio toliko poseban da nisam uspio snimiti drugu bolju fotku – u tom slučaju ću se potruditi i izvući sve što se može iz RAW-a, a na kraju fotku smanjiti na 10 MP (ili čak manje) kako bih dodatno prikrio da je obrađivana do maksimuma.

Također, mutne fotografije ne čuvam – ja ne snimam apstraktne fotografije, to jednostavno ne kužim i zasad nisam niti pokušavao, pa me mutne fotografije ne zanimaju. Tko zna, možda ću jednom otkriti neku posebnu čar u mutnim fotografijama, ali zasad nisam taj – cijeli život nosim naočale i leće i jednostavno želim savršeno oštru sliku. OK, ako ne može biti baš savršeno oštra, mora biti bar vrlo oštra 🙂

Loši kadrovi – naravno, i ja snimam hrpu loših kadrova, kao i svi fotografi (ne morate to javno priznati, sve ok). I njih mi se nije problem riješiti, osim ukoliko se radi o plaćenom poslu na kojem sam iz bilo kojeg razloga podbacio, pa sad moram spašavati što se može. Rijetko sam u takvoj situaciji, ali dogodi se tu i tamo.

I kad sve to prođem, problemi tek počinju. OK, kad se radi o snimanju iz hobija, i nije neki poseban problem. Obično ne snimam 50 sličnih kadrova, nego samo 2-3, pa kad izbacim jedan ili dva neuspješna, ostanu jedan ili dva dobra. Puno je veći problem komercijalno snimanje – nisam pobornik rafalnog snimanja niti opcije ‘spray and pray’, ali kad god mogu snimam više istih ili sličnih kadrova. Pa i kad je ekspozicija dobra od prvog kadra, osjećam obavezu prema klijentu snimiti više kadrova, kako bih bio siguran da ću dobiti savršeno oštar kadar ili kadar u kojem se svi smiju ili nešto treće. Rezultat? Recimo, mladencima u pravilu isporučujem 300-400 fotografija, a snimim 1.500-1.800 kadrova. Od toga je 90% korektno eksponirano ili blizu toga, i prihvatljivo oštro ili bolje. Kako izabrati najbolje? Ok, jedan dio kadrova su loše kompozicije ili ne prikazuju ništa. Relativno lako dođem na 800-1.000 fotografija. A što dalje? Znam da neki kolege isporučuju više fotografija, ali ja neću. Prvo, tko želi gledati 1.000 ili više fotografija vjenčanja? Drugo, bolje 300 koje su sve super, nego 1.000 od kojih je svaka 4. super, ostale tako-tako. I za kraj, ne pada mi na pamet fino obrađivati 1.000 fotografija. 300-400 je u redu – oko 50-100 se maksimalno potrudim, ostale lijepo, ali brzo obradim.

Softver je u tome ključan. Prije sam za sve koristio Lightroom, ali kad u njega ubacim 2.000 fotografija, jednostavno je prespor – pola dana renderira 1:1 preview, a niti nakon toga nije posebno brz. Odnosno, brz je kad radim na jednoj fotografija, ali za brzo pregeldavanje i izbor kadrova postoje i bitno bolja rješenja. Ove godine sam počeo koristiti Adobe Bridge, i preporodio sam se. Čita sve RAW formate, nudi logično Adobe sučelje, puno je brži od Lightrooma, i nudi jednostavno označavanje, grupiranje i bacanje nepoželjnih kadrova. A najbolje od svega, potpuno je besplatan! Vrlo brzo se riješim svih problematičnih kadrova, pa onda prelazim u Lightroom. I još jedan odličan feature – u Bridgeu označim fotke zvjezdicama (od 1 do 5 zvjezdica) i Lightroom pročita te oznake i normalno ih prikazuje, sortira i sve ostalo kao da su označene u Lightroomu! OK, to vjerojatno nije savršeni workflow, ali sviđa mi se i meni dosta dobro funkcionira. Što vi koristite? Podijelite s nama svoja rješenja, možda baš vi imate dobitnu kombinaciju, nemojte je skrivati kao zmija noge…

Goran Vrakela