Koliko vrijedi moj posao?

Ne poznajem nijednog fotografa koji se svako malo ne zapitkuje: koliko vrijedi moj posao? I to nije ništa čudno – fotografija je jedan od poslova u kojima nije lako izmjeriti koliko odrađeni posao vrijedi. S jedne strane, postoje objektivni i jasno mjerljivi pokazatelji (utrošeno vrijeme, trošak softvera, trošak fotografske i informatičke opreme, amortizacija vozila i gorivo potrošeno na sastanke, cijena prostora u kojem se fotografira, cijena rada ostalih sudionika u procesu, poput modela, asistenta i drugih), a s druge strane postoji i onaj manje jasan i teže mjerljiv dio – subjektivna procjena kvalitete odrađenog posla, edukacija fotografa, ‘umjetnička vrijednost’ fotografija (ako je ima, ako nije riječ o isključivo komercijalnoj fotografiji), ali i subjektivni dojam vlastite vrijednosti samog fotografa.

Uz to, na tržištu (ne samo u Hrvatskoj) vlada popriličan nered – ne postoje jasna mjerila vrijednosti fotografije, a svatko za sebe misli da se odlično kuži u fotografiju. Čak i ako se radi o osobi koja nikad nije snimila ništa bolje od selfija mobitelom – po onoj staroj ‘ja to ne znam napraviti, ali znam što valja’. Iskreno, to mi je jedna do najgorih i najbljutavijih rečenica ikad, ponajviše zato što je najčešće (po mom iskustvu) koriste likovi koji me žele pošteno namagarčiti… Kao, oni znaju što valja iako nikad nisu snimili pristojnu fotografiju, a ja samo pola života fotografiram (od toga 15 godina profesionalno), ali vjerojatno baš i ne znam što valja! Već neko vrijeme s takvima uopće ne pregovaram i jedini način da im odradim nekakav posao jest da ga plate unaprijed. A to se u pravilu ne događa.

Drugi problem je prava poplava fotografa. Odmah da bude jasno, nemam ništa protiv toga – neće svi uspjeti, ali svatko ima pravo pokušati napraviti dobar posao. Nove tehnologije su dovele do popriličnog obezvrjeđivanja klasične izobrazbe (u mnogim zanimanjima, ne samo u fotografiji), a osnove bilo kojeg posla (pa i fotografije) se bez problema mogu naučiti s Youtubea. Naravno, Google i Youtube akademija nisu zamjena za ‘pravu’ školu, ali mogu vas naučiti osnove – dalje je sve na vama, uz puno rada, truda, vježbe i učenja (da, iz knjiga, časopisa, seminara, tečajeva…) možete i bez formalnog obrazovanja postati dobar ili čak izvrstan fotograf. Uostalom, većina fotografa koje poznajem (uključujući i mene) nisu stekli formalno fotografsko obrazovanje.

Nažalost, jako puno ljudi koji se prihvate fotografije nisu spremni dovoljno učiti i vježbati, već žele prečicom doći do odličnih rezultata. Uz to su često vrlo nekritični prema svom poslu. I to je nešto što svima govorim – nemojte vjerovati da ste postali dobar fotograf zato što vam se dive rodbina i prijatelji, potražite objektivan savjet nekoga tko se razumije u fotografiju. Rodbina i prijatelji najčešće nemaju pojma, vaše fotke im izgledaju super (jer oni ne znaju tako snimati), a uz to žele vas i ohrabriti i potaknuti na snimanje – ako prestanete, tko će snimati rođendane? 🙂

To viđam svakodnevno – za svaki broj DFM-a dobijemo minimalno 500-tinjak fotografija. Ali većem dijelu ‘malo fali’ da bi bile stvarno uspješne fotografije. Nažalost, većina, premda čita DFM, nikad neće napraviti taj korak koji čini razliku između ‘skoro dobre’ i izvrsne fotografije. Jer je to samo naizgled malen korak, a zapravo treba uložiti mnogo truda i učenja…

Često čujem kolege kako se žale na preniske cijene rada fotografa – kao, postoji mnogo fotografa koji su spremni raditi za kikiriki. Ali ja u to ne vjerujem. Odnosno, znam da mnogi rade ispod rentabilne cijene, ali ne vjerujem da je to problem. Oni koji nedostatak znanja i fotografske vještine pokušavaju kompenzirati niskom cijenom, nisu mi konkurencija, jer posao kojeg odradimo nikako nije isti, i klijenti to shvaćaju. S druge strane, postoje klijenti kojima kvaliteta nije presudno važna, nego samo cijena – primjerice, na svakom sajmu vjenčanja vidim i previše mladenaca kojima je važnija cijena od kvalitete fotografija. Naravno, postoje i fotografi koji dobro znaju svoj posao, ali iz nekog razloga ga naplaćuju premalo. Oni koji su se preračunali i nesvjesno naplaćuju premalo, neće dugo ostati u tom poslu, bankrotirat će. Ili će povisiti cijene. A uvijek se nađe i poneki novi fotograf koji tek počinje, dobro radi i istovremeno radi vrlo jeftino. Ne brinem se zbog takvih, čim steknu malo samopouzdanja, povećat će cijene na razumnu razinu. Uostalom, svi smo nekad, na početku, radili za malo novca…

Što je, dakle, razumna i poštena cijena fotografiranja? Pojednostavljeno, to je cijena vašeg rada s kojom možete uz pristojnu količinu posla platiti sve troškove i ostane vam bar za pristojnu plaću (na prosječnu plaći, nikako ne mislim da je prosječna plaća istovremeno i pristojna plaća, bar zasad). Jasno, nemamo svi iste troškove, pa niti ta ‘osnovna’ cijena nije svima ista. A onda ide i dodatna zarada koju eventualno možete ostvariti, radi svog znanja, iskustva i kvalitete. Nažalost, mnogi jedva dođu i do cijene s kojom pokrivaju troškove, a sve ostalo im je znanstvena fantastika.

Na kraju, ponekad svjesno i s prihvatljivom računicom radimo ispod cijene. Evo priznajem, postoji jedna firma za koju dugo radim i njima radim nešto ispod cijene. Međutim, snimanja za njih su jednostavna, ne oduzimaju mi mnogo vremena, nema ih puno i plaćaju praktično odmah. I mislim da je to u redu – pomogli su mi na početku i sad im to na neki način vraćam. Ali za druge ne pristajem na takve uvjete – ako posao kojeg trebam odraditi nije pristojno plaćen, nema ga smisla raditi. Pa mirne duše ponekad i odbijem slabo plaćen posao, bez obzira što bi mi možda dobro izgledao u portfelju fotografija. Ali, ja sam profesionalni fotograf, svojim ugledom i znanjem stojim iza svoga rada i točno znam koliko moj rad danas vrijedi. Evo, mala pomoć za kraj, ukoliko ne znate koliko vaš rad vrijedi – ako imate previše posla kojeg ne stignete obaviti u razumnom vremenu ili ste svjetska faca u fotografiji (zašto onda čitate moj blog?) ili premalo naplaćujete svoj rad… 🙂

Goran Vrakela