Nema čarobnog štapića…
Lijepo je i svatko se od nas ponekad prepusti mašti, ali u stvarnom životu nema čarobnog štapića, do rezultata i uspjeha se dolazi samo radom i učenjem. Dobro, danas je sve pomalo izokrenuto, pa poneko uspije i na neki drugi (često prilično mutan) način. Ipak, i u fotografiji, baš kao i u svim drugim zanimanjima, put do uspjeha najčešće nije niti lagan niti brz.
Na ovaj tekst me zapravo ponukala nedavna rasprava s kolegama fotografima (i ne-fotografima) na fejsu – neki anonimni mladić snima loše fotke, ali nekim u najmanju ruku neobičnim kanalima ih ponegdje objavi, čak i u jednoj prilično renomiranoj reviji. Da se razumijemo, sasvim je legitimno da on svojim novcima (ili njegovi roditelji, rodbina, prijatelji…) financira objave njegovih fotografija bilo gdje. I nije me iznerviralo što poneko na fejsu izjavi kako su mu fotke super ili kako je baš cool što je tako mlad i uspješan – nema problema, kome se sviđaju njegove fotke, neka uživa u njima do mile volje. I meni je isto cool kad su mladi ljudi uspješni. Nije me niti iznenadila reakcija nekih kolega/kolegica, koji su po njemu osuli drvlje i kamenje – ali iskreno me zaprepastila jedna izjava. Navodno je taj mladić mrtav-hladan izjavio da mu pomoć iskusnijih kolega fotografa ne treba, jer on sve zna, kuži i on je zapravo inovator u fotografiji. Ne znam je li on to izjavio, ali nije mi to niti važno – prečesto susrećem fotografe i ‘fotografe’ koji nešto slično izjavljuju, možda malo pažljivije i drugačijim riječima. I tvrdim da je to prava katastrofa!
Ne samo u fotografiji, jer i u drugim zanimanjima vidim nevjerojatnu dozu samouvjerenosti bez pokrića, usudio bih se reći čak i bahatosti i totalne otkačenosti od stvarnosti. Nemalo sam se iznenadio kad sam nedavno pročitao (možda i nije istina, na internetu ima svakakvog smeća) da psihijatri narcisoidni poremećaj više ne dijagnosticiraju – ne zato što ga nema, nego zato što bi po definiciji gotovo polovica ljudi danas bolovali o tog poremećaja. Kad malo promislim, zvuči mi prilično logično – svi smo na fejsu, instagramu, snapchatu i tko zna čemu, svako malo postavljamo selfije, što jedemo, što oblačimo, gle mi frizure, vidi kako su mi cool cipelice, evo baš idem na more, itd. Ja, ja, ja i opet ja. Meni to baš izgleda kao narcisoidnost ili nešto slično J
Ajmo se malo vratit na fotografiju. Digitalna fotografija nam je omogućila nevjerojatan napredak, tehnike retuširanja u tamnoj komori danas izgledaju smiješno prema tome što se može napraviti za računalom. Nakon okidanja odmah na ekranu vidim što sam napravio, ne moram čekati razvijanje filma. Ne moram nositi hrpu opreme sa sobom, štošta mogu riješiti tijekom procesiranja fotografija. ALI, i dalje nema čarobnog štapića, premda Photoshop ima Magic Wand alat! Osnovne tehnike se zapravo nisu promijenile. Nakon što dobro naučimo fotografske tehnike, nakon što uvježbamo svoje oko i počnemo gledati svijet oko sebe ‘na fotografski način’, digitalna tehnika nam pruža nevjerojatne alate. I to je jednostavno divno.
Međutim, sve više fotografa želi preskočiti proces učenja. Tvrdim i svima pokušavam objasniti da je to jednostavno nemoguće – ako preskočiš osnove i ne naučiš ključne fotografske tehnike ili ako ne provedeš dovoljno vremena gledajući tuđe uspješne fotografije i razmišljajući o njima, o kadru, o svjetlu, o kompoziciji, priči, temi, sve će to doći na naplatu. Digitalni fotoaparati pred nas postavljaju i dosad neviđene izazove. Recimo, najnoviji Canon i Nikon aparati okidaju i po 200 uzastopnih kadrova bez prestanka. Poneki, ali tek poneki fotograf to stvarno treba. Mi svi ostali to nikad nećemo zatrebati – što će mi 50 ili 100 li 200 gotovo istih kadrova? Ako mi je nešto jako važno, okinem 3 ili 4 uzastopna kadra, kako bih moga odabrati najbolji. Inače, jedan kadar je dovoljan. Radije ću provesti par sekundi više gledajući kroz tražilo i kadrirajući kako želim odmah u aparatu, poravnavajući horizont, linije, postavljajući scenu kako želim, nego se kasnije na računalu mučiti s izrezivanjem i poravnavanjem. I radije ću dobro promisliti o ekspoziciji, po potrebi snimiti i drugi kadar, nego kasnije trošiti vrijeme na popravljanje ekspozicije na računalu. Pa LR i PS bi trebali biti alati za unaprjeđenje i poboljšanje fotografija, a ne (što prečesto jesu) za popravljanje grešaka!
Naravno, sve se uči, i za sve treba vremena. I svatko od nas je bar na početku hrpu stvari krivo radio, to je normalno. Zato mi prvih par godina nije padalo na pamet fotografirati za novce, a dobrih pet godina dok sam amaterski snimao nisam se zvao fotografom. I nisam niti razmišljao o tome da će mi fotografija jednog dana biti posao. Pa i kad sam počeo malo više i bolje snimati, to je bilo za časopise u kojima radim, onako uz novinarski posao, kad se ukaže prilika. Kužim, netko brže uči i napreduje, netko sporije, nismo svi isti, i ne moraju svi deset godina snimati prije nego što postanu solidni fotografi. Meni je trebalo više od deset godina, i još imam jako puno prostora za učenje i napredovanje, ne zavaravam se, daleko sam od najboljih fotografa. I onda klinac koji tek zapravo otkriva fotografiju ispali kako više nema što učiti! Dijete drago, ako si to stvarno izjavio i imaš imalo mozga među ušima, za par godina ćeš se sramiti do neba radi te izjave. A ako nemaš, za tebe nema granica, moderni svijet izgleda voli takve likove…
Goran Vrakela