Jurica Galić – Juka

Putopisna fotografija je popularan smjer u fotografiji, ali malo je stvarno uspješnih putopisnih fotografa, onih koji osim sterilnog fotografskog zapisa trenutka na nekom mjestu mogu kreirati intimnu priču i prikaz emocija u kadru. Jurica Galić jedan je od takvih putopisnih fotografa – premda je svoju ljubav prema fotografiji otkrio relativno kasno, njegovi kadrovi doslovno pršte snažnim emocijama i osobnim doživljajem mjesta koje posjećuje. Osim njegovih fotografija, i njegova životna i fotografska priča je podjednako fascinantna…

Tvoja fotografska, ali i životna, priča je upravo nevjerojatna. Kako je sve počelo i kako si otkrio svoju kreativnost?
Nevjerojatno je kako je preteča moje kreativnosti zapravo pripadnost navijačkom ‘plemenu’. Naime, kao istaknuti i fanatični pripadnik Torcide putujem u mnoge gradove s ekipom, a kako u to vrijeme postoje časopisi poput “Navijačke tribine”, poželio sam snimiti poneku ekipnu fotografiju ili onu iz akcije, nadajući se objavi u časopisu.
Zato 1999. prvi put nosim sa sobom mali ‘idiot’ i radim prve fotografije. Kako mi se fotografiranje sve više sviđa, 2001. kupujem prvi SLR aparat (Canon 3000) i kit objektive 18-55 i 75-300, te se te godine spuštam s tribine na tartan i postajem navijački fotograf. U žaru jednog nereda (Hajduk-Dinamo, naravno) radim jednu od najdramatičnijih fotografija sportskih nereda na ovim prostorima. Slijede aparati 3000d, 300d i 350d, ali bez ozbiljnijeg rada u fotografiji. Istovremeno, gotovo cijelu Europu sam obišao u navijačkim pohodima, te shvaćam da ne fotografiram više samo navijače, već i gradske atrakcije, trgove, parkove. 2007. godine se povlačim iz navijačkog života, ali i zapostavljam fotografiju. Život me vodi dalje od Splita, a i 2012. mi se događaju neugoda i loša iznenađenje. Zbog problema sa srcem sam više puta hospitaliziran, a u Zadru 2013. i kirurški tretiran. U tim sam trenucima shvatio vrijednost i prolaznost života, pa su nakon oporavka su iz mene isplivavale sve zatomljene kreativnosti.
Osim što sam se sportom vratio u red, nabavio sam psa i sve egzotične životinje koje sam oduvijek želio. Istovremeno sam počeo aktivno pisati, fotografirati i putovati. Tijekom sljedeće 4 godine sam postao popularni bloger, društveni kritičar i pisac dviju knjiga (koje čekaju lektoriranje i izdavanje), a pokrenuo sam i danas kultni portal www.themladichi.com koji se čita i van granica Hrvatske.
Što se tiče fotografije, okušao sam se u svim pravcima, posebice makro fotografiji, pejzažnoj fotografiji, aktovima – sve do dokumentarne, portretne i putne, koje su mi specijalnost i strast. Zagovornik sam teorije da fotografija ne mora biti posebno oštra niti po svim fotografskim pravilima, ali mora imati priču i dušu. Posebno emociju! O svakoj svojoj putnoj fotografiji i portretu mogu ispričati priču. Jedino dokumentarna fotografija mora biti iskrena i realna, sa što manje intervencija na njoj – što ne znači da i ona ne može biti umjetnička, dapače. Komercijalno fotografiram različite događaje, koncerte, krštenja, vjenčanja i apartmane. Ne natječem se često, jer ne mislim da je mjerilo uspjeha ili kvalitete rada fotografa – ali ipak sam se zbog znatiželje okušao. Od 15 natjecanja na kojima sam sudjelovao, dobio sam 11 nagrada, putovanja i salonskih priznanja, a i ondje gdje nisam osvojio nagradu barem su mi slike bile u galeriji. Autor sam tri putopisne, samostalne foto-izložbe u Splitu.

Sastavni dio putopisne fotografije su i putovanja. Pričaj nam malo o tome…
Sveti Augustin je rekao: “Svijet je poput knjige. Oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu”. Ako pretpostavimo da je jedna stranica jedna država, onda ta knjiga ima 195 stranica. A ja sam tek na trećini… Stari kontinent, Bliski istok i sjever Afrike sam davno obišao, ali – kao i u poglavlju o fotografiji – smatram da putujem tek od te, za mene kreativno-renesansne 2014. godine, kad samo počeo shvaćati pravi smisao i svu filozofiju putovanja kao načina života. U samo tri godine napravio sam pet putopisnih ekspedicija od Azije do Južne Amerike, te u nekoliko mjeseci obišao čak 17 država, prevaljujući preko 60.000 kilometara i to svim mogućim prijevoznim sredstvima. Po povratku sam diljem Hrvatske organizirao mnogobrojne tribine i samostalne foto-izložbe, a posebno sam ponosan na video dokumentarce, koje dijelom ili u cijelosti prenose televizije Nova TV, RTL, HRT i Jadranska televizija. Ostali mediji, posebice Slobodna Dalmacija, uredno izvještavaju o svim mojim putovanjima.

I pisanje ti dobro ide, putopisi se čine kao tvoj prirodni izričaj?
Kaže se da je nostalgija ljudska težnja za povratkom na točku od koje je sve krenulo naopako. Ali ja volim zaroniti u prošlost i pisati o njoj, kao i o socijalnim i društvenim temama, kojima pristupam iznutra, kao obični svjedok događaja. Također, cijenim dobar putopis i istančani crni humor. Svijet pisanja otkrivam sasvim slučajno 2005. godine, objavljujući kratke humoreske na jednom navijačkom portalu. Uvidjevši da je praćenost moje teme nadišla sva očekivanja, otvaram vlastiti blog s kojim postajem pionir internetskog humora na ovim prostorima i blog postaje jedan od najpopularnijih na Balkanu. Nekoliko godina imam kreativnu pauzu, a onda 2014. godine lansiram u web-orbitu portal TheMladichi, kojeg sam pišem, uređujem i lektoriram. Mnogi portali i tiskovine prenose moje zanimljive članke, posebice one gdje ustajem u zaštitu ugroženih i obespravljenih ljudi. U pripremi su i dvije knjige. Jedna putopisna, a druga autobiografska, u kojoj pišem o svome odrastanju i osobnom pogledu na povijest svoga grada na prekretnici velikih političkih promjena i prelaska iz analognog u digitalno doba. Većina tekstova je na hrvatskom jeziku, a neki od putopisa su prevedeni i na engleski jezik. Aktivni sam kolumnist regionalnog portala “Dalmacija Danas” i suradnik “Meridijana”, časopisa koji se čita u školskim klupama.

Što još želiš reći o sebi i svom radu? Kakvi su ti planovi za budućnost?
Osim s obitelji, svoj dom dijelim i s neobičnim životinjama, od kojih se ističu zmije, sove i majmuni, pa nije rijetkost da nas hodočaste mnogobrojni ljudi i televizijske ekipe.
Uz to sam zaneseni kolekcionar antikviteta, vojne opreme i prirodoslovnih eksponata, posebice minerala i fosila. Aktivno treniram kickbox, a na tijelo redovito tetoviram najljepšu fotografiju sa svake ekspedicije. Generalno, želim stalno napredovati u svim svojim kreativnim pravcima, od stvaranja priznatog fotografskog imena, pa do izdavanja knjiga. Što se putovanja tiče, želim oformiti stalnu ekspedicijsku ekipu, koja će s terena, diljem svijeta, donositi najzanimljivije priče.
www.juricagalic.com