Marko Šolić

Kao urednik magazina DigitalFoto imam privilegiju upoznati jako mnogo mladih i perspektivnih fotografa – nažalost, većina i ostanu u toj kategoriji ‘perspektivnih’. Marka Šolića sam upoznao dok je još bio mladi student (danas uspješan ‘profa’ kojeg đaci obožavaju!) zagrijan za fotografiju. Jasno, kao i većinu drugih mladih fotografa, smjestio sam ga u kategoriju ‘vidjet ćemo što će biti od njega’. Srećom, tijekom zadnjih par godina imao sam prilike svjedočiti njegovom strelovitom napretku, a sve je počelo pozivom na izložbu fotografija koje je snimao za udrugu ‘Prava šapa’ i njihov kalendar s kućnim ljubimcima.
Premda mu to nisam rekao niti pokazao, na toj sam izložbi shvatio da će Marko u fotografiji napraviti dobar posao. Otvoren i srdačan u komunikaciji s ljudima, jasne fotografske vizije i stila, uz gotovo besprijekorno tehničko znanje – Marko Šolić danas više nije perspektivan mladi fotograf, nego uspješan hrvatski fotograf o kojem ćete sigurno još mnogo čuti…

Kako si se počeo baviti fotografijom?
Početak bavljenja fotografijom za mene je došao dosta kasno u životu. Kroz cijelo djetinjstvo, sve do fakulteta, ne sjećam se da sam ikad taknuo fotoaparat, niti je to bilo nešto što me posebno zanimalo. ‘Kreativnost’ mi se svodila na beskonačne crteže po rubovima bilježnica. Negdje 2008. godine bez posebnog razloga kupio sam svoj prvi fotoaparat – mali crni Sony W55. Također, bez posebnog razloga počeo sam se s njim zezati, fotkati ljude koje znam i eksperimentirati s nekim čudima poput voća u vodi (usput sam tražio strica iz Kanade da mi donese podvodno kućište za Sonyja). I opet bez nekog posebnog razloga počeo sam te fotke slati na neke natječaje, čitati DFM i različite ‘tutoriale’ na internetu… Pa sam vidio da je to nešto što mi se stvarno sviđa i u čemu bih možda mogao postati čak i dobar. Krajem 2008. mi je i prvi put fotka bila objavljena u DFM-u (i to akt!), još čuvam taj broj.

OK, kako je stvar postala ozbiljna? Kad si i kako prodao prve fotografije?
Godinama sam mislio ‘ok, ovo mi ide, ali fakultet je na prvom mjestu i nema šanse da ću se ikad ozbiljno baviti fotografijom’. Onda su se nekako polako počeli pojavljivati prvi plaćeni poslovi, i sve se počelo slagati na svoje mjesto. Krajem 2011. snimao sam Božićni party za Croatia Records i ostao njihov službeni fotograf do danas. Tih prvih godina fotografirao sam i po 3-4 koncerta tjedno za Soundguardian, pa sam nakon godinu dana postao urednik fotografije. Otprilike u isto vrijeme je počela i suradnja s kolegicom Vanjom Vučinić s kojom fotografiram vjenčanja, a gotovo istovremeno sam na Student servisu vidio oglas za posao na portalu Usporedi.hr. Svaki dan sam čitao sve moguće o novostima u svijetu foto opreme, nisam vjerovao da mi netko daje da isprobam sva nova čudesa i još me plaća da o tome pišem.
Vjerojatno glavna prekretnica u mojim razmišljanjima o fotografiji bio je odlazak na Hoykin seminar, Fotosofiju. Tada sam shvatio da je sve to nešto ozbiljno čime bih se stvarno mogao baviti i od čega bih mogao živjeti. Prva stvar koju sam napravio nakon Fotosofije bilo je dodavanje valjda dvije tisuće ljudi na Facebooku (tada nismo baš znali da postoji i page). Prošle godine sam konačno položio (fotografski) majstorski ispit i otvorio obrt. Dakle, kad se sve zbroji trebalo mi je nekih 6-7 godina od trenutka kad sam shvatio da me fotografija zanima i kupio prvi DFM, do trenutka kad mi je fotografija postala jedan od dva posla od kojih živim. Ako se nekome tko ovo čita (a ovaj broj DFM-a mu je jedan od prvih koje čita) to čini dugačkim vremenskim periodom – može se to i brže i sporije, samo budite uporni.

Čime se najviše baviš u fotografiji i zašto?
Volim sve što je komplicirano, pri čemu moram donositi gomilu odluka. Koncerti su moja prva fotografska ljubav, snimio sam ih vjerojatno preko 300, ali sada ću reći nešto zbog čega će me kolege ‘ubiti’ kad me vide – koncerti su vrlo jednostavan i nezahtjevan fotografski žanr. Naučiš kako funkcionira fotoaparat, naučiš osnove kadriranja i ako znaš brzo reagirati – to je to. Fotografiraš nekog drugog tko proizvodi umjetnost, a to što radiš (koliko god ti to cool izgledalo) zapravo nije posebno teško napraviti.
Eventi su nešto zahtjevniji, jer imaju i socijalnu komponentu koja je često čak i važnija od one fotografske, a za razliku od koncerata moraš znati i kako se koristi blic. Premda su često podcijenjena, vjenčanja su još puno zahtjevnija (ako ih želiš raditi kako treba) jer je socijalna komponenta na jako visokoj razini, a fotografski moraš biti izrazito dobar u gomili različitih stvari. Zato ne mogu zamisliti da vjenčanja fotografiram bez Vanje – mogu složiti super svjetlo i kadar i postavke i sve, ali razina na kojoj ona razumije poziranje je meni još uvijek nešto neshvatljivo. Da ne govorimo o obradi u kojoj bih ja sve boje i kontrast dignuo na 500%, što baš i nije u skladu s modernim trendovima…
No, dalje od svega ovoga trenutno mi dva pravca predstavljaju pravi izazov i ono su čime se najviše želim baviti u budućnosti – uloga DOP-a (direktor fotografije) na snimanju filmova i snimanje reklamnih kampanja na visokoj razini (čitaj: s puno love!). To su projekti na kojima, kako bi uspjeli, moraju raditi cijeli timovi stručnjaka u kojima svatko ima svoju striktnu ulogu i ne ulazi previše u posao onog drugog, a opet svi moraju instinktivno razumjeti što svi ostali žele postići. Nedavno sam snimao niz filmskih projekata u suradnji s udrugom Cygnus i sada ne mogu zamisliti da nešto slično radim s ikim osim scenaristom Jurjem Beloševićem i redateljicom Anom Miljanić. Kada imate tim ljudi u kojem svi mogu jedni drugima ‘čitati misli’ – to je to.

Lijepo; a sad nam reci što još planiraš ostvariti, ali nikako ne uspijevaš?
One ‘moje’ privatne projekte koje vječno odgađam. Velike ideje koje zahtijevaju mjesece pripreme i rada da bi na kraju rezultirali istinski originalnom izložbom, ali im se nikad ne stignem posvetiti jer sam toliko zatrpan svim ostalim projektima i poslovima. To mi je u kategoriji odlaska na dijetu – počinjem idući ponedjeljak i rezultati će biti takvi da će svi ostati zadivljeni!

Koji dio opreme možeš izdvojili kao najvažniji, tj. koji ti je označio svojevrsnu prekretnicu u radu ili ti je najdragocjeniji u svakodnevnom radu?
Ljude s kojima radim? Ako se maknemo od takvog klišej odgovora, pokušavam proći sve stvari iz torbe i vidjeti bez čega baš nikako ne mogu, ali ništa mi ne pada na pamet. Sve od opreme je zamjenjivo, iako su to moje ‘bebice’ koje najradije nikad ne bi mijenjao.
Koliko si novca (bar otprilike) potrošio na opremu i bi li mogao bez većine fotografske opreme biti podjednako dobar fotograf?
Odokativno, mislim da mi je sada u torbi 50-tak tisuća kuna opreme, plus sve ono što ne stane u sam ruksak. Bez većine toga bih itekako mogao odraditi većinu poslova, ali više skuplje i bolje opreme olakšava odrađivanje poslova. Sve češće mi se u zadnje vrijeme događa da na koncert odem samo s fotićem i 50-kom (50 mm objektiv), isto kao i kada nisam ni imao ništa drugo. Fotografski ‘circle of life’? S druge strane, ne pada mi na pamet da na neko stvarno važno snimanje odem bez rezervne opcije (backupa) za svaki komad opreme, te bez barem dvostruko više baterija i kartica od onoga što procijenim potrebnim.

Idemo sad na glavne stvari – koji fotoaparat i objektiv najviše koristiš i zašto?
Moja glavna bebica je Canon EOS 6D, još otkad je došao na tržište. Sada je već blizu 200 tisuća okidanja (s istim okidačem!), guma se napola odlijepila, ali pouzdano radi i ne buni se. Druga glavna bebica je Canon 70-200mm f/2.8 IS. Kupljen polovno uz nešto cjenkanja, jer stvarno nisam imao toliko novca koliko to čudo vrijedi, ali obožavam ga. Uz taj objektiv možete biti fotografski idiot i opet će vam fotke izgledati ‘profesionalno’. Najnovija bebica mi je Sigma 50mm f/1.4 Art. Apsolutno fantastičan objektiv u svakom pogledu, i nakon godinu dana snimanja s njim još uvijek na eventu stanem i pokazujem ljudima oko sebe ‘hej, vidi ovo!!!’ – na što oni, naravno, promijene temu i odu drugim putem. Taj objektiv mi mijenja navike. Prije mi ne bi palo na pamet da 90% važnog eventa snimam fiksnim prime objektivom, i to 50-kom. Dapače, taj objektiv me gura u nekom čudnom smjeru, sve češće razmišljam o tome da se gotovo u potpunosti prebacim na primeove, što mi je do sada djelovalo kao hipsteraj za vrstu fotografije kojom se bavim. Bio sam u krivu, priznajem to…

A Photoshop i Lightroom? Koristiš li ih intenzivno ili tek povremeno?
Bez Lightrooma ne mogu zamisliti život. Važnost snimanja svega u RAW-u valjda ne moram spominjati, a Lightroom čini život tako predivno jednostavnim. Photoshop jako malo otvaram kada se radi o eventima ili koncertima, a kod vjenčanja Vanja radi obradu jer je nemjerljivo bolja od mene. S druge strane, za komercijalne kampanje se zato ubijem u Photoshopu. Još uvijek mi je fascinantno koliko ljudi zapravo ne vide čuda koja mi tamo izvodimo. Na jednoj fotografiji koja je završila na jumbo plakatu istu sam osobu stavio na tri mjesta na fotografiji – naravno da nitko ništa nije primijetio.

Što bi drugo želio raditi u životu, a da nije direktno povezano s fotografijom?
Ono što radim – predajem informatiku klincima u školi! I ono najvažnije, putovati. Jako puno, što više, na svaki mogući način – putovati. Do nedavno mi je kao ‘mission’ na Couchsurfingu pisalo ‘stop spending money on photography gear and start travelling’. U posljednje vrijeme to i radim. Dosta je bilo bjesomučnog ulaganja u opremu, sada se sve zarađeno troši na putovanja. I na lude sastojke za kolače. Ako se ikad stvarno umorim od fotografije, napravit ću prenamjenu obrta i otvoriti slastičarnicu. Ili ću to napraviti uz fotografiju.

Super, znači sljedeći put kad dođeš u redakciju DFM-a donosi kolače na degustaciju… Šalu na stranu, imamo još ozbiljnih tema. Kakav je, prema tvom iskustvu, život profesionalnog/poluprofesionalnog fotografa?
Standardni odgovor – teško, ali moguće je, pogotovo ako imate još jedan posao. Posao u školi mi pokrije tekuće mjesečne troškove, a fotografija plaća sve ostalo. Neću baš uštedjeti za stan tako brzo, ali ne moram paziti na svaku kunu i mogu se u svakim praznicima naputovati bez potonuća u minus. To mi je za sada dosta.

Koje su tvoje najjače fotografske strane? Po čemu si bolji (bez lažne skromnosti) od drugih fotografa koji rade slične stvari?
Fakultet koji sam završio (fizika i informatika na PMF-u) mi dosta pomaže u fotografskom poslu. Puno toga se može naučiti raditi po špranci, ali ako stvarno razumijete fiziku svjetla i u detalje znate kako vaš fotoaparat zapravo radi, možete napraviti bilo koju fotografiju koju zamislite u glavi. Usput shvatite i da vaše oči i mozak ne vide ‘stvarnost’, pa nema razloga zašto biste ‘stvarnost’ pokušavali prikazati na fotografijama. Teorijsko znanje vam omogućava da vam zaista samo mašta bude granica. Kako biste snimajući fotografije i video zarađivali za život, morate biti odlični u kontaktu s ljudima i marketingu. To je drugi, podjednako važan, dio slagalice. ‘Najbolji’ fotograf nije biti onaj koji (samo) radi tehnički ‘najbolje’ fotografije. Ono što dolazi nakon toga je neizmjerno teži dio priče.

Je li ti fotografija postala čisti posao ili je još uvijek bar dijelom lijepi hobi?
Potrudim se na sve što snimam doći čiste glave, uključiti mozak i napraviti nešto kreativno. Puno toga sada mogu odraditi bez razmišljanja i posao će biti korektno odrađen, ali za onaj korak više koji se cijeni morate uključiti kreativnu stranu mozga. A tada fotografija postaje igra i uživam u onom što radim, makar po 159. put snimao u istom klubu s istih pozicija uz istu groznu LED rasvjetu. Svaki put se može naći nešto novo i napraviti nešto kreativno.

Imaš li neki super savjet za naše čitatelje, među kojima sigurno ima i onih koji bi jednog dana željeli postati profesionalni fotografi?
Bez obzira što ‘svi govore’ da je tržište zasićeno, da cijene padaju ili da fotografska struka nestaje, još uvijek je moguće uspjeti i postati fotograf. Uostalom, veliki broj ljudi živi od fotografije, pa možda možete i vi. Želite postati milijunaš samo od fotografskih poslova? Male su šanse za to, ali neki su to uspjeli, pa možda možete i vi. ‘Osnovni’ talent za fotografiju ima vjerojatno više od 50% ljudi. Tko će uspjeti ovisi o tome tko je uporan i tko na tome stvarno svakodnevno radi. A to možete jedino ako u tome stvarno uživate.

Dobar savjet za čitatelje?
Ono što moj najdraži fotograf Chase Jarvis uvijek ponavlja: nemojte pokušati biti bolji, pokušajte biti drukčiji. Ponavljajte ovu rečenicu svaki dan, ponovno i ponovno, dok vam stvarno ne uđe u glavu. Nikad nećete snimiti najbolji pejzaž ili najbolji klasični portret ili najbolju koncertnu fotografiju – toga jednostavno nema, uvijek postoji neka druga, još ‘bolja’ fotografija. Uvijek će netko drugi biti brži, bolji, uporniji ili samo imati više sreće. Vjerojatno i u gradu u kojem živite. Ono što vam nitko ne može uzeti je vaš mozak. Napravite nešto drugačije od svih ostalih i automatski ste u golemoj prednosti. 2010. sam dobio pohvalu na Photodaysima za fotografiju napravljenu onim prvim malim Sonyjem W55, koja mi je iz današnje perspektive potpuni ‘trash’. Loša ekspozicija, mutnjikava, užasno obrađena… Ali bila je drugačija, jer tada nisam ni znao kako se radi ‘pravilno’. Od tada svake godine šaljem prijavu na Photodayse sa tehnički milijun puta boljim fotografijama i nikad ne dobijem ništa. Nije bitno što su mi fotografije danas ‘bolje’, bitno je što je ta fotografija bila drukčija od ostalih!
www.markosolic.com
www.markoandvanja.com