Manfred Baumann

Manfred Baumann je renomirani austrijski fotograf koji dio godine živi i radi u Americi, a dio u Austriji. Ljubav prema fotografiji naslijedio je od svog djeda, koji ga je ohrabrivao u otkrivanju svog fotografskog talenta, te mu je i poklonio prvi fotoaparat, Prakticu. Izdao je više knjiga vlastitih fotografija, objavljivan je u svim važnijim fotografskim časopisima na svijetu, a tijekom godina imao je i petnaestak samostalnih izložbi fotografija. Povod za ovaj razgovor je nova spektakularna izložba ‘Mustang’ koju sprema za jesen (otvorenje 21.11.2017.) u Prirodoslovnom muzeju u Beču – Naturhistorisches Museum Wien), a prikazat će Manfredove fotografije posljednjih slobodnih divljih konja, mustanga, u Nevadi.

Izložba koju pripremate za jesen naziva se ‘Mustang’. Zašto baš mustanzi? Što vas je privuklo snimanju divljih konja i što želite prikazati svojim fotografijama mustanga?
Snimao sam različite stvari, od beskućnika, ljudi koji se nalaze pred streljačkim vodom do međunarodno poznatih zvijezda. Ali oduvijek sam želio snimati životinje – jako volim životinje i počasni sam ambassador Jane Goodall Instituta, a snimao sam i zvijezde poput Franka Potente za organizaciju PETA (People for the Ethical Treatment of Animals). Inspiracija za snimanje Mustanga se pojavila kad sam pročitao citat indijanskog poglavice Seatle (koji je bio poglavica plemena Suquamish i Duwamish). On je još 1855. izjavio ‘što god se dogodi životinjama, uskoro se dogodi i ljudima’. Mustanzi su prekrasne, ponosne, snažne i vrlo graciozne životinje. Populacija mustanga je strogo kontrolirana i nije ih ostalo mnogo na slobodi. Želio sam portretirati njihovu iskonsku ljepotu i prikazati na fotografijama sve što mustanzi predstavljaju. Zato sam putovao u Nevadu, SAD, surađivao s velikom Madeleine Pickens i Mustang Monument Eco-Resortom, utočištem divljih mustang. Fotografije koje sam snimio prvi put ću javno prikazati 21. studenog u Prirodoslovnom muzeju u Beču, nakon čega slijedi medunarodna turneja izložbe fotografija. Jako sam uzbzđen radi svega toga!

U pripremi ovog intervjua spomenuli ste suradnike na ovoj izložbi. Koga posebno želite spomenuti i na neki način im zahvaliti?
Obavezno želim zahvaliti gospođi Madeleine Pickens i Mustang Monument Eco-Resortu na predivnom poslu kojeg rade za spas mustang, a omogućili su mi realizaciju ovog projekta.

Hoće li izložba ‘Mustang’ doći i u druge gradove u Europi ili ostaje samo u Beču? Ima li šanse da je vidimo uživo i u Hrvatskoj (premda nam Beč nije predaleko)?
Izložba će prvi put biti prikazana 21. studenog u Beču, a nakon toga slijedi međunarodna turneja i knjiga fotgorafija. Nadam se da će izložba pronaći put i do Hrvatske, upravo radimo na tome, i to bi bilo izvanredno.
Ali, kao što ste rekli, čak i ako ne uspijemo realizirati izložbu u Hrvatskoj, Beč nije predaleko, a izložba ‘Mustang’ sigurno je odličan povod za posjet Beču. Osim izložbe ‘Mustang’, preporučam čitateljima DFM-a i izložbu ‘The Collection’, koja će imati otvorenje u Leica Gallery u Beču, a tijekom slijedećih par godina bit će postavljena i u Singapuru, Milanu, Los Angelesu, Berlinu i Zurichu. ‘The Collection’ je izložba koja prikazuje zanimljivu mješavinu mojih dosadašnjih radova – od zvijezda poput Bucea Willisa i Sir Rogera Moorea do umjetničkih aktova i mog specijaliteta, ulične fotografije.
Krenimo sad od početaka… Kako je počelo vaše fotografsko ‘putovanje’, tj. kako ste se odlučili za život fotografa i umjetnika?
Moj djed, koji je i sam bio fotograf, poklonio mi je prvi fotoaparat (Praktiku) kad sam imao samo 10 godina. Trebam li reći da sam se trenutno ‘zakačio’ za fotografiju? Nešto kasnije, počeo sam raditi kao asistent poznatom bečkom fotografiju. Tu je moja strast za fotografijom došla do punog izražaja. U početku sam se koncentrirao na umjetničke aktove, fasciniran pokušajem prikaza ljudi u najboljem mogućem svjetlu i pokušavajući uhvatiti i prikazati samu bit svakog čovjeka na fotografiji. Malo po malo, sam sam sebi zadao zadaću istraživanja svijeta na novi način, očima fotografa i kroz tražilo fotoaparata.

Postoji li neki događaj koji je bio svojevrsna prekretnica u vašem radu i na neki način odredio smjer vaše fotografije?
Što sam više otkrivao fotografiju i zanimljive priče koje mogu ispričati fotografijama, to sam više želio da mi fotografija postane posao do kojeg ću živjeti. Ali fotografija za mene nije samo posao, to je poziv, to je ‹svrab kojeg morate počešati› – meni to jednostavno ima smisla. Definitivno je tome pomogla i činjenica što sam imao djeda koji je bio pasionirani fotograf.

Što ste vi – ‘komercijalni’ fotograf, umjetnik ili kombinacija? Kako živite od fotografije i koliko je težak i/ili lijep život vrhunskog fotografa?
Mislim da je fotografija jedna od osnovnih umjetničkih formi. Fotografije je univerzalni jezik kojeg svi razumiju, ali istovremeno svatko je drugačije doživljava – ovisno o osobnim iskustvima i osjećajima. Ja sam i komercijalni fotograf i umjetnik. Snimam različite stvari, od reklamnih kampanja do poznatih osoba i emotivnih priča. Već dvije godine sam službeni LEICA fotograf, i uvijek se u svojim fotografijama želim, koliko god je moguće, umjetnički izraziti. Zato mislim da sam oboje – umjetnik u osnovi, ali s fokusom na komercijalni aspekt fotografije.

Na vašim fotografijama odmah se uočava tehničko savršenstvo – od kadriranja, preko svjetla do procesiranja fotografija. Koliko vam je tehnička strana fotografije važna, u prvom redu u odnosu na priču koju fotografija priča?
Tehnička komponenta je neizostavni dio fotografije, ali siguran sam da nije najvažniji dio. Često vidim kako se fotografi koncentriraju na tehničke detalje, što je prava štete, jer često iz vida izgube najvažniji dio fotografije, pravu priču koju bi fotografija trebala ispričati. Meni je mnogo važnija priča i emocije koje fotografija prikazuje. Tehničko savršenstvo nikad ne garantira izvrsnu fotografiju.

Koliko vam je važno procesiranje i obrada fotografija? Možete li nam otkriti koji softver koristite i koliko vremena prosječno obrađujete fotografije? Obrađujete li sve fotografije sami ili imate tim ljudi koji s radi s vama i za vas?
Računalo je moderna ‘tamna komora’, od toga se ne može pobjeći. Bez pravilnog ‘razvijanja’ snimka je tek pola fotografije. Dobra je analogija sa slikarstvom – fotografija bez razvijanja (odnosno, obrade na računalu) slična je slici koju je umjetnik napola dovršenu prestao slikati. U svom radu koristim Adobe, Beauty Retouche CC, ACDSee, Nik Filters i Portrait Professionall softver.

Što najviše volite snimati – slavne osobe, portrete, aktove, prirodu – i zašto? Možete li nam otkriti što želite snimati, a još niste uspjeli, bar ne onako kako želite?
Volim svoj posao, a posebno mi se sviđa što je tako živopisan i raznolik. U fotografiji nema nedodirljivih pravila. Često napuštam svoju komfornu zonu i odlučujem se na istraživanje sasvim novih stvari – kako bih pokazao nešto što inače ne bi bilo viđeno. U početku sam bio fokusiran na fotografiranje ljudi, pokušavajući režirati situacije u kojima najbolje izgledaju, kako bih dobio najbolje fotografije. Danas volim snimati i krajolike, na primjer. Sasvim je drugačije, ali je podjednako uzbudljivo. Zabavno je snimati različite stvari!
Više volite raditi sami ili ste ‘timski igrač’, volite raditi na setu s hrpom pomoćnika? Koje su, po vašem mišljenju, prednosti jednog i drugog načina rada, a koji nedostaci?
Kako biste bili uspješan fotograf, danas više nije dovoljno ‘samo’ snimati odlične, bezvremenske fotografije. Potrebno je baviti se marketingom, društvenim mrežama, ugovorima, fotografskim poslovima, castingom, make-upom, putovanjima, intervjuima i izložbama – zato sam definitivno timski igrač. Već 20 godina sam u vez s mojom suprugom Nelly Baumann, koja mi je na neki način menadžerica i organizira moje vrijeme. Sara Žeželić se, između ostalih stvari, bavi i mojim PR-om. Također, imam 3-4 foto-asistenta na različitim kontinentima, te vlasnike galerija koji me predstavljaju po svijetu.

Digitalna fotografija, a odnedavno i društvene mreže, potpuno je promijenila fotografiju. Koje vam se promjene sviđaju, a što vam je bilo draže kod analogne fotografije? Snimate li još uvijek na film ili ste prešli isključivo na digitalne fotoaparate?
Još uvijek snimam i s analognim fotoaparatima, ali vrlo rijetko. Svi danas živimo u digitalnom svijetu, od toga ne možemo pobjeći. Društvene mreže su promijenile način na koji čitamo vijesti ili gledamo različite sadržaje. Umjesto čitanja magazina i gledanja televizije, jako puno stvari tražimo online i streamamo sadržaje.

Koliko vam je važna nova, skupa oprema? Logično je da biste vi mogli snimati izvrsne fotografije s bilo kakvom opremom, međutim koliko vam top-oprema olakšava snimanje? Koji biste dio opreme izdvojili kao posebno važan?
Što sam stariji to se više fokusiram na ono važno u fotografiji i radim s jednostavnim sredstvima. Zato volim raditi s LEICA fotoaparatima i čitavim LEICA sustavom – jer je Lieca fokusirana na najvažnije u fotografiji. Ipak, povremeno i po potrebi koristim različite napredne fotografske i svjetlosne sustave, poput HENSLE Light i California Sunbounce sustava – pogotovo prilikom snimanja reklamnih kampanja i modela.

Naše čitatelje uvijek zanima koje fotoaparate i objektive (te prateću opremu) koriste vrhunski fotografi – možete li nam nabrojati bar dio fotografske opreme koji često koristite?
Radim s Leica fotoaparatima i objektivima, koji su mi izvrsni, a podrška od strane tvrtke je izvanredna. Leica SL, Leica Q, Leica M, LEICA VARIO-ELMARIT-SL 1:2,8–4/24–90 mm objektiv koji je izvrstan za modu, portrete i uličnu fotografiju, LEICA APO-VARIO-ELMARIT-SL 1:2,8–4/90–280 mm, LEICA SUMMILUX-SL 1:1,4/50 mm ASPH. Hensel rasvjeta, California Sunbounce, Adobe.

Mnogi naši čitatelji nadaju se da će jednog dana postati profesionalni fotografi, ili bar kao amateri održati izložbu svojih fotografija u svom gradu. Što biste im iz vlastitog iskustva željeli poručiti? Što je najvažnije kako bi ostvarili svoje snove?
Posebno je važno konstantno napredovanje u fotografiji i pronalaženje vlastitog jedinstvenog stila, kako bi gledatelji mogli s lakoćom prepoznati vaš rad – budite autentični. Iako je tehničko savršenstvo važno, sigurno nije dovoljno za stvarno odlične fotografije – to je jedna od stvari koju ne mogu dovoljno naglasiti.