Inspiracija

Među kolegicama i kolegama često čujem nešto poput ‘fali mi inspiracije’ ili ‘čekam da mi dođe inspiracija’. Na to se samo u sebi nasmijem, i nastavim svojim putem. Ne, ja ne trebam inspiraciju, niti čekam inspiraciju. A ne trebate ni vi, garantiram.

OK, bit ću jasan – inspiracija nije loša stvar, ponekad se pojavi niotkud i snimim fotke kakve nisam niti sam mislio da mogu i znam. Ali, realno, to je vrlo rijetko. Profesionalnom fotografu je fotografija posao. Da, ponekad posao ide lakše, a ponekad teže. Ali i kad nije moj dan, i kad mi nikako ne ide ništa od ruke – moram isporučiti fotografije očekivane kvalitete. Spas nije čekanje inspiracije, nego rad, rad i opet rad. Evo i kako…

Znači, novi fotografi, amateri i entuzijasti svih vrsta su u bitno boljoj poziciji. Ne moraju ništa isporučiti nikome, snimaju za svoj gušt i mogu čekati inspiraciju koliko god žele. Teoretski. U praksi, budu li čekali inspiraciju, nikad ništa neće napraviti. Lakše im je, jer nema pritiska obaveznog odrađivanja posla, pa ponekad mogu preskočiti planirano fotkanje, ako im se baš ne da ustati iz kreveta. Ali do rezultata se u fotografiji dolazi samo učenjem, radom i vježbom. Nedavno sam na nekoj grupi mladim fotografima dao jednostavan savjet, i 100% stojim iza toga – nauči jednu novu tehniku (teoretski), i kreni snimati fotke tom tehnikom. Kad snimiš prvu fotku s novom tehnikom s kojom si zadovoljan, moraš biti u stanju snimiti još pet puta tijekom pet različitih fotkanja sličnu fotku s kojom si bar podjednako zadovoljan. Kad to uspiješ, naučio si novu tehniku snimanja, i možeš početi učiti sljedeću. Nema prečice i ne može brže!

Ljepota i prokletstvo fotografije (istovremeno) je u tome što je fotografija dobrim dijelom umjetnost, ali podložna (nekompetentnim) kritikama baš svakoga. Umjetnici često čekaju inspiraciju. To je normalno, to ih uče u školi i na akademiji. Kćer mi ide u umjetničku školu, i njima je čekanje inspiracije i razmišljanje o stvaranju sastavni dio procesa učenja i rada. OK, shvaćam to. ALI! Umjetnika među nama je jako, jako malo. Budimo realni, fotografija prekrasna kombinacija znanosti (zapravo, tehnike) i umjetnosti. Jako je privlačno baviti se samo umjetničkom stranom fotografije, ali to je za veliku većinu fotografa siguran put prema dolje. Pogotovo ukoliko svoje fotografsko umijeće želite bar ponekad i naplatiti.

Iskusni fotografi, pogotovo profesionalni fotografi, rijetko razgovaraju o pravilima, i eventualnom kršenju pravila. Ali zato svako malo čujem nekog do manje iskusnih kolega/ica kako raspravlja o bezveznim pravilima i njihovom kršenju. Da, ponekad je opravdano kršiti pravila. Da, svi to ponekad radimo. Ali, nije mi misao vodilja dokazivati kako pravila (fotografska) treba kršiti. Naprotiv, osobno sam veliki pobornik detaljnog proučavanja i učenja fotografskih pravila. I za to imam jako dobar razlog – u mojoj prilično uspješnoj karijeri profesionalnog fotografa baš ta omražena pravila su me doslovno spasila, i to milijun puta!

Svi kolege i kolegice profesionalni fotografi su bar nekoliko puta došli na snimanje i našli se u ‘nebranom grožđu’. Mene je, recimo, više puta stisla neka gadna prehlada, nagutao sam se tableta samo da bih došao na snimanje – i sad bih, kao, trebao napraviti neke spektakularne fotke. Ili dođem na snimanje, a kompletna produkcija i sve što je dogovoreno nema veze sa stvarnim stanjem na terenu. Ili jednostavno nije moj dan, to što trebam snimati me apsolutno ne zanima i totalno je glupo i bez veze – ali plaću treba zaraditi. Mislite da ću nešto napraviti odlučim li jednostavno sjesti i čekati inspiraciju?

Nema šanse. Prvo treba shvatiti da je fotografija često ‘obična šljaka’, kao i svaka druga – pljuni u ruke, zasuči rukave i počni raditi svoj posao, nema druge. I baš kao što dobar rudar zna kako uzeti lopatu u ruke, gdje kopati i kojom snagom udarati, tako i ja moram znati kako postaviti svjetla, što i kako početi snimati, te kako komunicirati sa svima na setu. Uvijek i u svakoj prilici. Naravno, prve fotke obično ne valjaju, pogotovo kad nije moj dan, ali nema veze, na setu se mora raditi. I to po pravilima, onim fotografskim. Kad znaš kako se nešto snima, kreneš s očekivanim, tzv. sigurnim snimkama. Nakon sat-dva rada stvari kreću same od sebe, dobivam sve bolje i bolje kadrove, i gle čuda – odnekud se, ničim izazvana, pojavljuje inspiracija. Sto puta sam došao na set bez ikakvih očekivanja, samo da to odradim – nije posebno privlačno fotkanje, nije moj dan, ali novci se moraju zaraditi (to je ružnija strana zanimanja profesionalnog fotografa). I ponekad bude baš tako – odradim sve po pravilima, kako se to lijepo u narodu kaže ‘preko neke stvari’, ali ipak korektno i nadasve profesionalno. S osmjehom na licu, tako da klijent pomisli kako se usput još i dobro zabavljam. A ponekad nakon par korektnih kadrova krenu ideje, i do kraja snimanja imam hrpu kadrova kakvim se doista nisam nadao. I ne, nije za to zaslužna inspiracije, nego iskustvo, znanje i, bar u početku, striktno držanje fotografskih pravila i svega naučenog.

Iz iskustva tvrdim – nemojte podcjenjivati pravila, iskustvo i vladanje tehnikama snimanja i rasvjete. I nemojte precjenjivati inspiraciju. I ako ste amater, i nekako vam se ne da ujutro ustati iz kreveta i snimati fora krajolike jer vam ‘nedostaje inspiracije’ – natjerajte se, otiđite na cool lokaciju, sjetite se svega što ste naučili i počnite snimati. Garantiram da će vam bar svaki drugi ili treći put nakon početnih kadrova jednostavno krenuti nove zanimljive ideje. A ako ste profesionalac, i tako je svejedno – naš je posao često težak, ali lijep. Inspiracija je veliki plus, ali naše znanje i iskustvo garantiraju baš uvijek barem solidne rezultate. A ti rezultati plaćaju račune, zar ne?

Goran Vrakela