Vladimir Baće

Tko ne bi volio snimati nove automobile, i za to još biti plaćen? Vladimir Baće jedan je od fotografa koji imaju tu sreću i priliku snimati neke od najzanimljivijih automobila na tržištu, ali do toga nije došao pukom srećom – već upornim radom i trudom.
Kao što sam voli reći, Vladimir Baće je u prvom redu ‘tehnički’ fotograf – iako fotografiju doživljava i kao umjetnost (a ona to nesumnjivo jest), u prvom planu su mu uvijek tehnički aspekti fotografije. Rasvjeta, zanimljiva tehnička rješenja, obrada snimljenih fotografija – potrebno je mnogo znanja i iskustva kako bi dobio ovakve fotografije koje prikazujemo u intervjuu. Kako bi mladim kolegicama i kolegama pokazao što je potrebno za uspjeh na tržištu, podijelio je s nama dio svojih razmišljanja, savjeta i fotografija…

Imao si se prilike iskušati u raznim kreativnim disciplinama, poput dizajna ili fotografije. Kako je počela tvoja karijera, kad si odlučio baviti se kreativnim poslovima? I posebno kad si i kako počeo snimati prve fotografije?
Odrastao sam uz oca koji je bio fotograf ‘honorarac’, i osoba koja je popravljala ali i modificirala i izrađivala fotoaparate. Tako da sam od malih nogu bio okružen relativno poznatim hrvatskim fotografima, silnom tehnikom i proveo dobar dio vremena u foto-laboratoriju. Ipak, fotografijom sam se počeo ozbiljnije baviti tek na fakultetu, kada sam shvatio da mi je fotografija zanimljivija od studija elektrotehnike.

Sjećaš li se koje si prve fotografije uspio prodati? Opiši nam kako si počeo snimati automobile i raditi za auto-industriju.
Moje profesionalno bavljenje fotografijom je išlo nekako ‘naopako’. Naime, nisam počeo s 35 mm fotoaparatom, kao većina fotografa. Moj je početak usko vezan uz tehničke kamere velikog formata i ‘mentora’ Nenada Ilijića. Ozbiljan posao je krenuo uz produkt fotografiju u studiju, umjetničke reprodukcije, arhitekturu i slično. Usput sam snimao brodove za magazin “More”. Ipak, živio sam od dizajnersko – marketinškog posla, a glavni klijenti su mi bili iz auto industrije. Jednog dana sam ih pozvao na moju prvu foto-izložbu, na kojoj su bile izložene fotografije balerina. I onda je netko rekao – ‘a zašto ti ne bi fotografirao automobile za nas?’. Zapravo je smiješno što sam od malih nogu okružen automobilima i stalno nešto ‘čačkam’ po njima, ali mi nikad nije bilo palo na pamet fotografirati ih. I dan-danas imam minimalni broj fotografija vlastitih vozila.

U javnosti si poznat po fotkama automobila, a pod posebnom lupom javnosti su Automobili Rimac i fotke koje si radio za njih. Je li to ono što najviše voliš snimati? Odnosno, koji su ti fotografski pravci privatno, a koji profesionalno najdraži? Zašto?
Iskreno, privatno baš i nisam neki plodonosan autor. Fotografiji volim pristupiti tako da koristim fotoaparat i rasvjetu kako bih na ekran prenio sliku koju već imam u glavi i koja odgovara na neki set zahtjeva koje je postavio klijent. Automobili su mi dragi motiv zbog svoje zahtjevnosti. Naime, na jedan statičan medij potrebno je prenijeti ne samo doživljaj oblika već i njegovu dinamiku, bez obzira kreće li se automobil ili je nepokretan. Općenito, to je čest dio rada u produkt fotografiji, tako da mi je to možda i najdraže područje – no rado ću ući u bilo koje područje fotografije. Osim vjenčanja, u tome se baš nikako ne nalazim.
Što se privatnih projekata tiče, najsretniji sam s projektom “Na špici”, koju sam ostvario s dvije modne dizajnerice, Majom Slavečki i Sandrom Polanec, uz balerine i baletane HNK. Volio bih ponoviti nešto slično u bliskoj budućnosti, no sljedeći privatni projekt ipak će biti vezan uz automobile.

Fotografija je nepresušan izvor inspiracije, ali ponekad i frustracija. Imaš li koju anegdotu i/ili dobru/lošu uspomenu koju bi želio podijeliti s nama?
Moj fotografski mentor volio je reći ‘na svakom sedmom snimanju nešto ćeš razbiti’. Dosta vremena tijekom mog rada za EVO magazin proveli smo u eksperimentiranju s takozvanom “RIG SHOT” tehnikom. Ukratko, riječ je o montaži fotoaparata na automobil na način da on visi približno 2 metra od automobila i snima sam automobil s kojeg visi. Običaj je da se takva snimanja rade pri vrlo malim brzinama, no mi smo eksperimentirali i s poprilično brzim manevrima. Par puta bi moj kolega iza upravljača zaboravio na aparat koji visi sa strane, pa smo ga jednom prilikom zabili u snježni zid, jednom u ogradu, a par puta je padao i na pod. Pravo je čudo što taj aparat još i danas radi.

Što još žarko želiš isprobati u fotografiji, a dosad nisi imao prilike?
Moram priznati da me pokretna slika (odnosno, video) sve više zanima, iako je to zapravo poprilično različit medij od fotografije. Možda se na prvi pogled fotografija i video čine sličnima, ali premda imaju isti ‘korijen’, potreban je bitno drugačiji pristup i način rada.

Fotografsku karijeru si počeo kao ‘tehnički’ fotograf, pa pretpostavljam da jako cijeniš kvalitetnu opremu. Koji dio (ili nekoliko dijelova) opreme možeš izdvojili kao najvažniji, koji je označio svojevrsnu prekretnicu u tvom radu ili ti je najdragocjeniji u svakodnevnom radu?
Općenito govoreći, ovisnik sam o vrhunskoj optici – budući da mi 70% fotografija imaju glavni izvor svjetlosti uperen direktno u objektiv. Tu najviše do izražaja dolazi sama konstrukcija stakala i površinski sloj na objektivu. Upravo zbog toga nemam naviku koristiti filtere ispred objektiva. Iskustvo s tehničkim kamerama ‘pokvarilo me’ za cijeli život, jer sam uz njih naučio odvajati kompoziciju slike od geometrije objekta koji se snima te položaja ravnine oštrine, dok je kod klasičnih fotoaparata to troje usko povezano.
Ipak, prelazak na digitalnu fotografsku tehniku je označio najveći korak naprijed, jer sam razvio neke fotografske tehnike, prvenstveno višestruke ekspozicije i drugačije načine montiranja kamera na objekt koji se snima, a koje su bile potpuno nepraktične uporabom klasičnog filma.

Neću te pitati koliko si novca potrošio na fotografsku opremu, jer to nema smisla, ozbiljan profesionalni fotograf u desetak godina potroši toliko novca da prosječnog ne-fotografa od toga zaboli glava. Međutim, zanima me bi li mogao danas snimati podjednako dobre fotke s, recimo, početnim DSLR fotićem i kit objektivom? Bi li mogao dostići sličnu kvalitetu (uz pomoć Photoshopa)?
Moj stav je da bilo kakva oprema može napraviti dobru fotografiju. Pitanje je samo za koju namjenu i je li moguće postići odgovarajuću kvalitetu u svim uvjetima. Činjenica je da danas, uz digitalnu obradu slike u Photoshopu ili nekom alatu poput običnog Instagrama, možete dobiti atraktivnu fotografiju i iz mobitela. Istodobno, osnovni DSLR ili mirrorless aparati daju kvalitetu kakvu smo prije desetak godina mogli samo priželjkivati iz profesionalne opreme. No, potreba za vrhunskom opremom i dalje postoji i to onog trenutka kada ‘može’ postaje ‘mora’. Velika je razlika između amaterskog snimanja poneke dobre fotke ili profesionalnog posla, kada pred vama stoji set zahtjeva po pitanju izgleda finalnog proizvoda (fotografije) i relativno kratak vremenski rok za produkciju. Pored toga, ozbiljna profesionalna produkcija često uključuje čitav niz suradnika, organizaciju lokacija, transporta i sličnog i u takvom okruženju cijena dobrog komada opreme postaje potpuno nevažna, te je pitanje osobne i profesionalne odgovornosti korištenje što bolje opreme.

Koji fotoaparat i objektiv najviše koristiš i zašto? Koji su ti ostali favoriti?
Trenutno sam na Sony A7RIII platformi, ponajprije zbog razlučivosti, kvalitete senzora i mogućnosti korištenja objektiva s drugih platformi. S ergonomijom se još uvijek mučim. Gore je najčešće odličan Sony G Master 24-70 f2.8, jer najbolje pokriva svakodnevne potrebe – iako nisam neki ljubitelj zoom objektiva. Trenutno najdraži objektiv mi je Canon 24 mm TS-E II, tilt-shift objektiv koji donekle odgovara na moje potrebe za tehničkom kamerom. S automobilima sam obično najsretniji s nekom žarišnom duljinom od 24 do 35 mm, jer tako najbolje prikazujem karakter i obline automobila. Više godina rada u studiju me navelo na odustajanje od korištenja iznimno širokih objektiva, jer osim izobličenja po rubovima široki kut komplicira i rad s rasvjetom.
U svijetu digitalne fotografije dugo sam godina bio korisnik odličnih Canona 5D fotoaparata različitih generacija, no kada bi mi budžet dozvoljavao vratio bih se prvoj ljubavi, tehničkoj kameri SINAR, s nekom digitalnom pozadinom (digital back), dakako.

Koliko ti je važan Photoshop i možeš li bez njega? Koristiš li ga intenzivno ili tek povremeno?
Moj cjelokupan ‘workflow’ (radni proces) je koncipiran oko Photoshopa, još iz doba klasičnog filma. Da, ja ne koristim Lightroom. Sve snimam i arhiviram u RAW formatu, sve fotografije prolaze kroz Photoshopov RAW konverter i finiširaju se u PS-u. S obzirom da vrlo često koristim višestruke ekspozicije, tako mi i završne Photoshop datoteke često zauzimaju više GB. Ipak, ne koristim Photoshop kako bih simulirao svjetlosne efekte i zapravo sam dosta konzervativan u obradi. Najčešće ću na terenu snimiti višestruke kombinacije s rasvjetom i to onda ukomponirati u finalni snimak – top mi je neusporedivo draže nego dodavati neki umjetni ‘flare’ u Photoshopu.

Tvoja karijera kreativca je prilično impresivna. Kad bi mogao birati nekakav drugi posao, bi li se odlučio za to ili bi sve ponovio?
Da sutra dobijem na Lottu, sagradio bih veliki foto studio i radio bih isključivo projekte koji mi se svide!

Kakav je, po tvom iskustvu, život fotografa u Hrvatskoj – financije i privatni život?
Mislim da je poprilično težak, prvenstveno zbog malog tržišta ali često i zbog slabog razumijevanja fotografije od strane klijenata. Ako se složimo da je premisa efikasnosti i dobrih primanja s obzirom na uloženo vrijeme u specijalizaciji, onda nam preostaje relativno mali broj područja fotografije u kojoj se može solidno živjeti kod nas. Diverzifikacija u različita fotografska područja je zahtjevna financijski jer povlači za sobom daleko više investicije u opremu. Istodobno, širi se potreba za fotografijom, jer sve više kanala prodaje ovisi o velikoj količini fotografija, no to je onaj početni dio tržišta, koji se i najmanje plaća.
Moj odgovor bi bio da fotografiju tretiram prvenstveno kao uslugu oko koje gradim ostatak ponude, a rijetko kao jedini i finalni produkt, tako da ona ne čini najveći dio mojih primanja. Istodobno, kao i svaki fotograf, na svoje radove gledam kao na svoju djecu pa mi je želja kreativno ih pratiti od početka do kraja.

Koliko ti je prelazak na digitalnu tehniku promijenio fotografski život i način rada? Nabolje ili na lošije?
Početak je zahtijevao veliku prilagodbu, jer sam se morao naviknuti na mali format s fiksnim tijelom – budući da situacija na tržištu nikada nije opravdavala investiciju u neki ozbiljni digitalni back za tehničku kameru. No, mogućnosti rada s višestrukim ekspozicijama, trenutna provjera rezultata i općenito daleko brži proces rada nešto su bez čega više ne mogu zamisliti svakodnevni posao. Povratak na analogiju mi je nezamisliv i, iskreno rečeno, ne razumijem nostalgiju za njom.

Koje su tvoje najjače fotografske strane? Po čemu si bolji (bez lažne skromnosti) od drugih fotografa koji rade slične stvari?
Mislim da mi je nekadašnji rad u studiju i iskustvo s tehničkom fotografijom dao specifične mogućnosti u radu sa svjetlom, ali i nešto drugačiji način na koji pristupam snimanju i produkciji finalnih materijala. S druge strane, rad u magazinima natjerao me na daleko brži rad u često ograničenim uvjetima, u odnosu na klasičnu komercijalnu fotografiju tako da, u usporedbi sa strancima, recimo da sam razvio tehnike koje mi omogućuju da radim s osjetno manjim budžetom i minimalnom ekipom.

Što želiš reći našim čitateljima koji bi možda željeli postati profesionalni fotografi? Imaš li jedan najvažniji fotografski savjet za naše čitatelje?
Život od fotografije je dvosjekli mač, jer fotografija umjesto izvora zadovoljstva može postati izvor frustracija ulaskom u profesionalne vode. Tada često nestaje motiva za osobni razvoj kao fotografa. Ja sam uvijek pokušavao pronaći balans između solidno plaćenog posla koji plaća račune i onih manje plaćenih, ali opet ne potpuno besplatnih, u kojima bih imao slobodnije ruke i u kojima bih nastojao iskušati nešto novo.