Sigma 35 i 65 mm f/2 DG DN C
Sigma je nedavno predstavila prve objektive iz nove Contemporary serije, namijenjene isključivo mirrorless fotoaparatima. Riječ je o modelima Sigma 35 mm f/2 DG DN C i Sigma 65 mm f/2 DG DN C. Zahvaljujući uvozniku, tvrtki Solus, imali smo priliku isprobati dva vrlo zanimljiva objektiva, 35 i 65 mm žarišne duljine.

Na prvi pogled, nekoliko stvari odmah upada u oči. Prvo, dimenzije su prilično malene, čak i za prime objektive, te izvanredna kvaliteta izrade. Osim toga, metalno kućište i ostali metalni dijelovi (poput sjenila) ostavljaju odličan dojam u ruci fotografa. Ne radi se o laganim plastičnim objektivima, već kvalitetnim prime objektivima izvrsne izrade i odlično pogođene težine.

Izvana, i 35 mm i 65 mm izgledaju gotovo identično (65 mm je malo većih dimenzija, naravno), a posebno mi se svidio metalni prsten za podešavanje otvora blende. Svaki korak blende (1/3 blende) se točno osjeti pod rukom i čuje se tihi mehanički ‘klik’ – jako old-school, ali meni izvanredno. Naravno, moguće je postaviti prsten na postavku ‘A’ i nakon toga otvor blende kontrolirati pomoću kotačića na fotoaparatu. Osim očite prednosti metalnog kućišta – mehaničke otpornosti – u Sigmi su se izvrsno dosjetili i napravili magnetski poklopac objektiva. Jasno, tu je i obični plastični poklopčić, ali kad jednom počnete koristiti magnetski pitat ćete se kako ste dosad mogli bez njega. Garantiram.

Maksimalni otvor blende f/2 je, po mom mišljenju, odličan kompromis. S jedne strane, dovoljno je velik i osigurava puno svjetla, ali i malenu dubinsku oštrinu i ugodnu zamućenost pozadine, čak i na 35 mm. S druge strane, dovoljno je malen da omogućava konstrukciju vrlo malenih prime objektiva razumne cijene, i pri tome je dovoljno velika razlika i cijenom i otvorom blende od Sigminih top modela Art serije (koji su pri sličnim žarišnim duljinama uvijek f/1.4).

S obzirom na dosadašnja iskustva sa Sigminim objektivima, očekivao sam dobro korigirane objektive bar solidne oštrine. Što se korekcija tiče, to je upravo tako – oba modela su precizno i dobro korigirana, vinjetiranje je minimalno, nikakve bitne distorzije nisam uočio, a kromatske aberacije su već za zadnje 2-3 generacije objektiva nešto s čime se jednostavno ne treba opterećivati – praktično ih nema, samo najluđi pixel-peeperi će ih pronaći. Po pitanju oštrine, bio sam u krivu. Ne, nisu, solidne oštrine, nego su gotovo nevjerojatno oštri. Gotovo bih se usudio reći u rangu s Art serijom objektiva.

Kad malo bolje razmislim, to i nije čudno. Zašto su fotografi uopće počeli razmišljati o mirrorlessima? Zato što su s porastom razlučivosti počeli dolaziti od izražaja problemi s DSLR-ovima – u prvom redu s točnošću izoštravanja. Do 20 MP DSLR nema nikakvih problema. Do 30 MP se pojavljuju prvi problemi, a nakon 30 MP se umnožavaju. Govorim isključivo o preciznosti izoštravanja, ne o brzini i sličnim stvarima. Tehnologija izoštravanja je takva – izoštrava se na zasebnom senzoru, a ne na slikovnom senzoru. Kod mirrorlessa se izoštrava na slikovnom senzoru i izbjegavaju se sve potencijalne greške. I zato je izoštravanje preciznije, što se sve više vidi s porastom razlučivost. Da ne duljim – kombinacija mirrorless izoštravanja i vrlo oštrog objektiva (poput ova dva) jednostavno čini čuda!

Iako razlika između ova dva objektiva nije velika, ipak postoji. 35 mm pri f/2 nudi izvrsnu oštrinu, ali ipak malo mekšu sliku – u direktnoj usporedbi sa 65 mm, koji je savršeno oštar i detaljan. Razlika je jedva primjetna pri f/2.2, a sasvim nestaje na f/2.5. Omekšanje i manja detaljnost slike se ponovo javlja radi difrakcije svjetla na oba objektiva pri zatvorenoj blendi f/20 i f/22. Moram naglasiti kako s ovim ulazim u domenu pixel-peepera, što svakako želim izbjeći. Ova razlika u oštrini u realnom svijetu ne postoji, može se vidjeti tek na uvećanju od 100% ili više. Mene to ne zanima, ne bi trebalo ni vas 🙂

35 mm je jako koristan prime objektiv, oduvijek dobro poznat fotografima. Tako je i ovim modelom – na full-frame aparatu nudi blago široki kut odličan za putnu i uličnu fotografiju (ali i svašta drugo), dok na aps-c aparatima nudi približno 50 mm (što je izvrsno za gotovo sve što vam padne na pamet, jer je u praksi ekvivalent kutu gledanja ljudskog oka). S druge strane, 65 mm mi je sasvim novi objektiv i iskreno sam u početku bio skeptičan – niti je 50 mm, niti je 85 mm. OK, na aps-c aparatima je približno 100 mm, što je odlično za portrete, a zahvaljujući širokom otvoru blende nudi i lako postizanje jako zamućene pozadine. Na full-frame aparatima je 65 mm pomalo neobična žarišna duljina, ali nije se problem naviknuti. Bitno je zgodnija za portrete od 50 mm, a u svakodnevnom snimanju može poslužiti gotovo jednako dobro kao i 50 mm objektiv. Nisam još siguran da bih se odlučio kupiti ga, ali svakako je novo otkriće i potencijal kojeg treba istražiti.

Novi Sigma 35 i Sigma 65 mm f/2 DG DN C objektivi tek su prvi u nizu novih tzv. “I” objektiva za mirrorless fotoaparate. Zasad su dostupni samo u verzijama za Sony E-mount i Panasonic/Sigma L-mount, ali uopće ne sumnjam da će uskoro na red doći i verzije za Canon i Nikon, a možda i Fuji mount. Ozbiljan proizvođač poput Sigme jednostavno ne može propustiti priliku koja mu se ukazuje s ovakvim objektivima. Da se razumijemo, dobro znam koliko su fotografi (uključujući i mene) ponekad sitničavi i traže ‘dlaku u jajetu’, pogotovo kad je u pitanju nova oprema. I to je nekad sasvim opravdano. Ali za ove objektive nije. Uvjeren sam da razlika između top modela (Art serije) i standardnog modela (Contemporary serije, ova dva objektiva) nikad nije bila manja niti nejasnija. OK, ako baš trebate/želite f/1.4, kupite Sigmu Art. Za sve drugo tu je Mastercard… i peglajte ova dva objektiva.
Goran Vrakela
Testirali: Domagoj Kudek, Goran Vrakela
Fotografije: Goran Vrakela
Ustupio na test: Solus d.o.o.
Sigma Hrvatska