Nije mi važno…

Share

Popis 8 fotografskih zabluda i nebitnih stvari koje su mi nekad bile jako važne, a sad me gotovo uopće ne zanimaju. Imate li i vi sličan popis?

Fotografija je uvjerljivo najrasprostranjeniji kreativan posao i/ili hobby – praktično svatko tko ima bilo kakav fotoaparat može biti fotograf. A svatko ima bar kameru na mobitelu s kojom može bar povremeno snimiti poneku zanimljivu fotografiju. Ali, mnogi fotografi previše razmišljaju o nebitnim stvarima, bar ja tako mislim. Pa, evo kratkog popisa stvari o kojima sam i ja nekad previše razmišljao, trošio previše vremena i novca – a danas mi gotovo uopće nisu važne.

1. Što drugi fotografi misle o mojim fotkama – u svojim fotografskim početcima jako mi je bilo važno što svatko misli o mojim fotografijama, a posebno kolege fotografi. Pa sam imao prilike svašta čuti – od neumjerenih, nezasluženih i kontraproduktivnih hvalospjeva o mojim fotkama do zločestih omalovažavanja i obezvrjeđivanja od strane kolega. Pa bih neopravdano poletio u visine ili se beskrajno naljutio na zločeste individue koje su se usudile obezvrijediti moj rad i talent. Kakav gubitak vremena i živaca! U međuvremenu sam fotografski odrastao, savršeno sam svjestan da sam dobar fotograf i da nikad neću biti ‘najbolji’ – i baš me briga. Isključivo me zanima što o mom poslu misle klijenti, i nitko drugi. A za privatne fotke samo me zanima što misli moja supruga, ona je za naše obiteljske fotke jedini ovlašteni sudac…

2. Koliko megapiksela imaju moji fotići – moj prvi profesionalni DSLR fotić imao je 5 MP. Sljedeći 10 ili 12 MP, ne sjećam se točno. Sada sam na 24 MP, što mi je savršeno dobro, ne zanimaju me fotići s 45+ MP. Iskreno, povećanje broja megapiksela do 20 MP je još i imalo nekog smisla. Sve nakon 20 MP ima smisla samo jako malenom broju fotografa – iako većina to nikad neće priznati. Hrpa mojih kolega koji imaju najnovije fotiće s 35, 40 i više MP koriste ih na postavci ‘medium’. Odnosno, snimaju sirove snimke od dvadesetak megapiskela, preko 90% vremena. Tek tu i tamo poneko od njih koristi punu razlučivost fotića, iako zapravo ne treba. Što nije čudno – za 45+ MP trebaš i računalo od 10k kuna ili više. Moj HP sa starim i7 procesorom treće (!) generacije i bez zasebne grafičke kartice savršeno radi s 24 MP fotkama. Pa ti kupuj fotić s milijardu megapiksela…

3. Fotografije su za Instagam, a ne za ispis na papir – nema veće zablude od ovoga! Da, i Instagram i Fejs su važni svakom fotografu, amateru ili profesionalcu svejedno, ali fotografija je gotova i konačna tek kad je ispisana. Točka. Zato sam i kupio A3 Epsona, jer tek na A3 ili A4 formatu fotke postaju žive i stvarne, sve manje od toga mi nije dobro. Osim za obiteljske fotke s putovanja, naravno. A svoje najbolje fotke pošaljem na ispis formata 60 x 90 cm ili 60 x 120 cm (za panorame) i kaširam ih, kako bi trajno dobile svoje mjesto na zidu…

4. Novi XY objektiv je bitno bolji od mog starog objektiva – jednostavno ne kužim ‘pixell peepere’. Realno, uopće me nije briga je li neki novi objektiv oštriji od mog starog objektiva na povećanju od 400 ili 800%. Niti me briga ima li moj fotić 24 MP ili više. Još tijekom studija počeo sam raditi u grafičkoj industriji, i tijekom godina svašta sam naučio. Ne, kolege fotografi, nema tog tiskanog niti digitalnog medija radi kojeg morate kupiti najoštrije objektive ili fotoaparate najveće moguće razlučivosti. To vas veseli i imate dovoljno love? Samo naprijed, kupite. Ali smislite neki drugi izgovor. Tako i ja, kad poželim novi bicikl, moram supruzi smisliti dobar izgovor zašto mi stari nije dobar. Ali niti ne pokušavam joj objasniti da ću s novim osvojiti Tour De France, a sa starim to ne mogu, takvu priču sigurno neće popušiti…

5. Ako ne kupim najnoviju i najbolju (najskuplju) opremu neću moći biti dobar kao drugi fotografi ili bolji od njih – svatko voli novu i cool opremu, pa i ja. Ima li što bolje od raspakiranja novog fotića ili objektiva? I koliko god volio novu opremu, definitivno mi većina novih stvari ne treba, bar ne za to da bih postao bolji fotograf. Za amatere je logično da kupe ono što im se sviđa i za što imaju novca. Za profesionalce je logično da kupe ono što im treba. Distributeri će me zamrziti, ali ne pada mi na pamet kupovati novi fotoaparat dok imam stare koji rade savršeno. Kad jedan crkne, kupit ću novog. Noviji model i nov, to da – najnoviji i najbolji, gotovo sigurno ne. Nikon D850 je bez dileme bolji fotoaparat od D750. I Z6 je bolji od D750, pogotovo za video. Ali ja ipak radim s dva D750. Zasad. I još neko vrijeme, sigurno.  

6. Ne volim umjetnu rasvjetu, koristim samo prirodno svjetlo – da, i to sam znao reći, ali to je bilo jako davno, prije dvadesetak godina, kad sam tek počinjao ozbiljnije fotkati. Vrlo brzo je prevladala moja tehnička strana – cijeli život se školujem i radim s tehnikom, uređajima i spravicama, pa je logično da me i tehnička strana fotografije jako zanima. Posljedica – vrlo brzo sam kupio prvi par studijskih Bovensa, a nakon toga još 3 manja Multiblitza. A 5 rasvjetnih tijela je vrlo solidan studijski setup. Tijekom godina sam svašta naučio o rasvjeti i svjetlu uopće, ali najvažnije je zapravo vrlo jednostavno – generalno, nema boljeg i lošijeg svjetla, važno je samo što mi treba i što želim napraviti. Prirodno svjetlo je super, i u podne tijekom sunčanog dana i tijekom zlatnog sata, baš kao i umjetno svjetlo, bilo mekano i difuzno bilo oštro i usmjereno. Koristim i jedno i drugo i kombinacije svih vrsta, i to je jedini način kako klijentima mogu garantirati da ću svaki posao uspješno odraditi.

7. Ne radim video, ja sam fotograf – ova je tvrdnja još i imala smisla prije desetak i više godina, kad je oprema za snimanje videa bila drugačija od fotografske opreme (kamkorderi su bili bitno drugačiji od fotoaparata). Otkad DSLR aparati (a posebno mirrorless aparati) omogućavaju snimanje videa profesionalne kvalitete, to jednostavno više nema smisla. Da, ja sam u prvom redu fotograf i ne guram se puno u snimanje videa, ali niti ne odbijam video-poslove koje mi klijenti ponude jer su jako zadovoljni mojim fotografijama. Nikad neću biti tako dobar videograf ili montažer kao što sam fotograf (ovo je isključivo subjektivno mišljenje, možda će me život demantirati), ali fotografija i video (zapravo, multimedija) danas su toliko isprepleteni da je potpuno deplasirano izjaviti ‘ja sam fotograf, ne radim video’…

8. Fotografiju radim zato što to volim, a ne zato što mi je to posao – kad sam prije desetak godina odlučio svoje bavljenje fotografijom pretvoriti u ozbiljan posao (prije toga sam ozbiljno fotkao samo za časopise u kojima radim), mislio sam da je to nešto što bi na neki način bilo dobro prikriti. Kao, nisam ja tu radi love, ja fotkam iz umjetničkog zadovoljstva, kako bi rekao gospon Fulir. Pa sam često potencijalnim klijentima govorio kako fotkam zato što jako volim fotografiju, a ne zato što mi je to posao. Krivo! Da, volim fotografiju, ali još više volim zaradu od fotografije. Sretan sam jer mogu živjeti radeći ono što volim. Možete me radi toga zvati i šnel-fotografom, baš me briga. Ali ne bih mogao živjeti od fotografije kad je ne bih shvaćao ozbiljno, baš kao i svaki drugi posao. Jer, biti profesionalni fotograf je posao – moraš dobro upravljati svojim poslom i svim procesima vezanim uz posao, inače nećeš preživjeti, a pritom je najmanje važno koliko si dobar fotograf. Zato, fotografija je moj posao kojeg radim maksimalno ozbiljno i dobro, baš kao što bih radio i bilo koji drugi posao. Pri tom uopće važno koliko ja osobno volim fotografiju.

Goran Vrakela

Share

Facebook

Get the Facebook Likebox Slider Pro for WordPress