Ništa me ne pitaj!
Par crtica iz profesionalnog života urednika i fotografa…
Imam suludi dojam kako bi mnogi među vama poželjeli bar kratko vrijeme biti na mom poslu – zvuči savršeno, urednik fotografskog časopisa i part-time profesionalni (o tome koliko sam ja, a i drugi, profesionalan ću još bar nekoliko puta pisati, sigurno) fotograf. Može li bolje? OK, moj posao ima nekih prednosti. Recimo, nisam još kupio nijedan komad opreme kojeg nisam prije imao prilike isprobati i testirati. I to ne isprobati u dućanu, nego lijepo odnijeti doma bar preko vikenda, a obično i dulje. Na tome mi s pravom zavidite, to mi je super, nemam zašto lagati. Ali ima taj posao i dosta nedostataka – ne mogu nikome reći u facu ‘nemaš pojma o fotografiji’ ili ‘idi davi nekog drugog’, nego sve moram lijepo i u rukavicama, a ima trenutaka kad bih najradije vrištao…
Nema mi gore situacije nego kad me netko upita nešto poput ‘koji bih aparat trebao/la kupiti’ ili, još gore, ‘koji mi aparat treba da bih snimao/la fotografije kao ti’. Znam, zapravo sam za sve sam kriv – šepurim se okolo sa skupim SLR-ovima (obično nisu moji, nego na testu), još skupljim objektivima i gomilom sitnica koje mi, kao, trebaju dok snimam klince ili psa ili eventualno zalazak sunca. Uz to u časopisu objavljujem svoj e-mail i sliku s fotoaparatom u ruci, pa ljudi misle da sam ja neki super mega ultra fotograf. A onda još koji put i snimim dobru fotku, pa je okačim na fejs ili 500px ili negdje drugo, pa je ljudi i vide. Ma super je kad te par frendova lajka, pa kad napišu kako su ti super slike i to – odmah postanem triput bolji fotograf nego minutu prije. Bar u svojim očima 🙂
A rijetko me netko od njih vidi kad radim kao fotograf – nisam glup, nosim sa sobom samo ono što mi treba, neću vući nepotrebnu opremu na snimanje. Iako i to, ovisno o tome što snimam, može biti pun auto opreme. Da me tada vide, shvatili bi da je fotografija zabavan, ali ozbiljan i težak posao. Nisam jedan od onih nevjerojatno talentiranih fotografa koji mogu, recimo, na vjenčanju okinuti samo 200 slika, sve odmah za objavu u časopisima – obično moram dosta raditi, kretati se, tražiti kut, poziciju, svjetlo, okinuti sto puta ‘u prazno’ dok konačno ne dobijem nešto što valja. Mislim, obično znam što valja i što želim, sad već imam i dosta iskustva, ali u pravilu ne ide baš iz prve. I očajan sam zbog toga, jer čini se da ima dosta kolega koji, po njihovim riječima, svaki put kad okinu brda se zatresu i nastanu čarobne fotografije, sto milijuna puta bolje od mojih i bilo čijih drugih. Eto, na zadnjem sajmu vjenčanja sam ih upoznao nekoliko, svi redom najbolji u svom poslu, moje demo-bookove (valjda od gađenja radi loših slika) nisu ni pogledali, a o svojima pričaju poeziju u rangu Thompsonovih najboljih pjesama. Doduše, malo mi je čudno što im posao ne ide posebno dobro, isto životare kao i mi ostali, valjda ova kriza i njih ubi…
Eto, opet sam skrenuo s teme. Vraćam se na temu i krećem s lošijom varijantom. Kad me netko pita koji aparat treba kupiti kako bi snimao fotke slične mojima, jednostavno ispalim na živce – iako se to obično na meni ne vidi jer namjestim svoju pokerašku facu i mirno počnem priču. Najbolji i najbrži način da se riješite likova koji dolaze s takvim pitanjima je – provjereno – započeti priču o objektivima, otvoru blende, brzom i sporom okidanju, dodatnoj opremi i slično. Oni nemaju živaca, ni volje ni znanja o fotografiji, to je za njih previše – oni samo žele kupiti neki fotoaparat i odmah snimati slične fotografije kao i fotografi koji manje-više cijeli život fotografiraju 🙂
Iskreno mislim da većina likova koji su mi ikad postavili takvo ili slično pitanje zapravo nije zločesta ili zlonamjerna, jednostavno nemaju pojma. Čak niti nemaju pojma da su mi (i svim ostalim fotografima, naravno) upravo odvalili, figurativno, ozbiljnu šamarčinu. Jer nije važno znanje, iskustvo i uvježbano oko fotografa, važan je samo fotoaparat… Ukratko, takvima zapravo ne želim pomoći i brzo ih (iako uvijek pristojno, ipak predstavljam časopis) otkačim.
Druga vrsta pitanja je puno iskrenija i benignija – ‘koji aparat bih trebao ili mi se isplati kupiti’. Neznanje je očito, ali bar nikoga (pa niti nenamjerno) ne vrijeđa. Svatko tko postavi ovakvo pitanje, već ima gotov odgovor u svojoj glavi, samo očekuje da mu ga ja potvrdim. Obično je odgovor vezan uz određeni brend, pa prvo ispipam što moj sugovornik zapravo želi – meni je svejedno želi li on Canona, Nikona, Olympusa, Sonyja, nitko od njih mi ne isplaćuje nikakavu proviziju niti mi itko poklanja opremu… Nakon toga je sve puno lakše, lako je ispipati koliko love misli potrošiti, pa u skladu s tim preporučim neki osnovni DSLR kit i eventualno dodatnu bljeskalicu. I jasno kažem – to je početak. Ako ti se svidi, potrošit ćeš još brdo love, ako ti se ne svidi, nisi puno love bacio u bunar. Da, uz to uvijek kažem ‘kupi kakvu knjigu o fotografiji’, ali dosad me još nikad nitko nije poslušao. Očito samo ja i dan-danas učim fotografiju, svi ostali su rođeni s nevjerojatnim talentom…
Treći, i uvjerljivo najgori, su naši čitatelji koji me uhvate na Fotosajmu ili nekom sličnom događanju. Nažalost. Na mejlove ‘što kupiti’ odgovaram jednim od svojih standardiziranih mejlova s isprikom u stilu – ‘politika redakcije je da nas nije briga što ćete kupiti’, samo biranim, lijepim riječima, da se nitko ne bi uvrijedio. Taj dio je najlakši. Puno teže je na sajmovima. Imam dobro razrađenu taktiku bježanja od čitatelja po sajmovima, kolegice i kolege iz redakcije mi puno pomažu, ali ne upali svaki put. Mislim, većina čitatelja su super, ništa me ne gnjave, samo me žele upoznati, kratko popričati i eventualno okinuti selfi, to mi je sve skroz ok. Nisam neka faca, ali ako ljudi žele selfi s mojom njuškom na njemu, nema frke, tu sam. Prošli put na sajmu ih je bilo nekoliko koji su mi došli osobno zahvaliti što smo im objavili fotografije u časopisu. Super, to mi je baš bilo drago, sretan sam što smo ih malo razveselili, ljudi snimaju lijepe fotke, zaslužili su malo prezentacije u časopisu!
Ali svaki put se nađe i neki udav koji me stisne i ne pušta sat do dva. I k’o za inat, frik detaljno zna sve specifikacije svih fotoaparata i objektiva koje je njegov voljeni brend proizveo od rata (onog svjetskog, ne Domovinskog) naovamo, i očekuje da ja baratam istom tematikom bar kao on, ako ne i bolje od njega! Hej, stani malo, grickaj čipi-čips! Izađi među ljude, upoznaj cure, živi malo! I snimi koju fotografiju, nemoj samo napamet bubat specifikacije!
OK, to je ono što bih mu želio zaurlati na uho. U stvarnosti, klimam glavom, odsutno gledam u daljinu, brojim sekunde (a prolaze sporo do bola) i očajnički se nadam da ću ugledati neko poznato lice da me izvuče iz te patnje. Na kraju, svaka patnja prije ili kasnije prođe, rukujemo se, čovjek mi pristojno zahvali što sam mu puno pomogao (što? Jedva sam koji put procijedio da ili ne…) i ode. A sad, šećer na kraju – u ponedjeljak me u uredu čeka pristojan mejl s ponovljeno zahvalom i važnom informacijom da je konačno odlučio što će i kako kupiti i da to nikad ne bi mogao bez mene!!! Pristojno odgovorim i stavim ga na spam listu. Stari moj, za mene si voda. Ništa me ne pitaj. Nikad više.
Eto, ako i dalje imate želju jedan dan provesti na mom poslu, nema problema, samo mi se javite mejlom. Već sad znam da će mi to biti baš zgodno u subotu, 24.10., dok traje Fotosajam u Zagrebu 🙂
Goran Vrakela
PS: Evo par pristojnih fotografija koje sam nedavno snimio – ako želiš i ti snimati slične ili još bolje fotografije, a ne znaš kako, nemoj me gnjaviti s početničkim pitanjima! Kupi kakvu knjigu o fotografiji, i nemoj propustiti DFM – možeš ga nabaviti na svakom kiosku za samo 25 kuna 🙂
