Koliko mi megapiksela treba?

Nakon par godina zatišja, svjedoci smo novog ‘rata pikselima’. S jedne strane, napredak je dobar, ali iskreno uopće nisam oduševljen onime što, čini mi se, slijedi…

Kako je sve to uopće počelo? Naravno, kao zdrava konkurencija među fotografskim tvrtkama. Na početku digitalne fotografske revolucije bilo je više tvrtki koje su pokušavale napraviti dobar posao s (ne samo DSLR) aparatima – osim Canona i Nikona, svoje su aparate imali i Olympus, Pentax, Sigma, ali i Panasonic, Sony, Kodak i drugi. Stvarno, prvi su aparati imali manje od 1 MP (!) – prvi kojeg sam uživo vidio (a tad sam bio mlad i zelen i još sam radio u PC Chipu, čini mi se) bio je nekakav Olypus sa 800.000 piksela. Možete pretpostaviti kakva mu je bila slika, ali svi smo bili oduševljeni i sretni, čak smo neke fotografije napravljene s tim aparatom objavili u časopisu… Hej, znači li to da su, recimo, 2 megpiksela dovoljna? Naravno da ne!

Par godina kasnije digitalci su već bili posvuda, a Digital Foto magazin je počeo izlaziti. Prvi urednik je bio Danijel Berković, i uspješno me nagovorio na kupnju Sigme SD9 – to je bio prvi ‘pravi’ SLR kojeg sam uzeo u ruke, ali osim za snimanje u malom studiju zapravo je bio beskoristan. Imam ga i danas negdje u ormaru… U to je vrijeme razlučivost od 5 MP za SLR-ove (nešto manje za kompakte) bila standard, i s tim se već stvarno moglo dobro raditi. Uostalom, 5 MP se može, bez većih problema razvući na punu A4 stranicu časopisa. Nakon toga je krenulo sve većom brzinom – 8 MP, 10 MP, 12 MP, 16 MP…

Canon je neko vrijeme bio apsolutno ispred svih ostalih – ne po razlučivosti, već po viziji i kvaliteti. Canon je napravio full-frame aparat, Nikon je čekao neko vrijeme. Canon je promijenio navoj na svom prvom digitanom SLR-u, Nikon nije. Canonov EF navoj je napredniji, ali Nikon je kompatibilan sa svim objektivima ikad proizvedenim za Nikona. Nemojte me krivo shvatiti, ne favoriziram ni Canon ni Nikon – imam u uredu i Canona i Nikona i Olympusa, i sva tri koristim svaki tjedan, ovisno o tome što radim. I svi imaju i prednosti i nedostatke, samo imam sreće što ih sve mogu koristiti.

Naravno, Nikon nije dugo zaostajao, početni zaostatak je uspješno nadoknadio većom razlučivošću i odličnim ISO performansama. Tako je par godina najveću razlučivost nudio Nikon s modelima D800 i novim D810, 36 MP. A Canon je stao oko 22 MP. Znao sam da to neće tako trajno ostati, rezultat je bomba u vidu 50 MP Canona 5D SR. Super aparat, nevjerojatna razlučivost, ali osim toga ne nudi ništa stvarno novo. OK, kome treba, kupit će ga, mi ostali mu se samo divimo. Ali ono što me stvarno iznerviralo su najave (neslužbene, naravno) iz Canona o razvoju 120 i 250 MP senzora. HALO!

OK, pomislit ćete, zašto se nerviram, zar nije više megapiksela bolje? Pa, ne nužno. Prvo, više megapiksela znači novo računalo. 10 MP slike u Lightroomu lete, 18 MP je još uvijek u redu, 24 MP jedva prihvatljivo. 36 MP katastrofa, na mom sadašnjem računalu. 50 MP sam morao otvarati na računalu od kolegice koja radi grafiku…

Drugo, objektivi. Da, objektivi. Na 10 MP su svi objektivi super-oštri. Na 18 MP isto tako. S 24 MP počinju problemi s lošijim objektivima, na 36 MP ima smisla koristiti samo bolje profesionalne objektive. S 50 MP dobro rade tek oštriji profi objektivi. Što će biti sa 120 MP ili 250 MP? Koji je smisao kupnje aparata s 50 MP ako radi objektiva ne mogu dobiti pravu oštrinu? Žele li nas tako natjerati na kupnju novih objektiva?

Treće, brzina rada aparata i ISO osjetljivost. Canon 5D SR nije spor u radu, ali je daleko od, recimo, 7D Mark II. A ISO performanse su mu lošije nego na 5D Mark III. Što je logično, pojačavanje signala (veća ISO osjetljivost) nužno dovodi do šuma, šum je to veći što su vodiči bliže (tj. što je više MP na istoj površini). Kod 5D SR to još nije preveliki problem, a brzina rada je riješena uvođenjem dodatnog procesora, pa se 50 MP slikama bave dva procesora najnovije generacije. Koliko će ih trebati za 120 MP? Koja će im biti cijena?

I za kraj, memorija. RAW fotografije žderu memoriju, a i kod JPEG-a je sličan omjer. 10 MP – 8 do 12 MB po fotografiji. 18 MP – 20 do 25 MB. 24 MP – 25 do 30 MB. 50 MP – 60 do 80 MB. Pa vi sad računajte kolike će biti 120 ili 250 MP fotografije. I koliko će vam memorije trebati na računalu, koliko ćete memorijskih kartica (i koje brzine i cijene) trebati. Kakva vam treba grafička kartica i slično.

Iskreno, ne sumnjam da će s vremenom mnogi, čak i većina, fotografa imati fotoaparate s danas nezamislivim brojem megapiksela. Ali nadam se da to ipak neće biti uskoro. Ne znam, meni je između 18 i 24 MP super za sve što mi treba. Tek mali broj fotografa i još manji broj klijenata/naručitelja danas treba fotografije od 36+ megapiskela. Ne, nisam protiv Canona 5D SR, super je aparat i znam par ljudi kojima bi takav aparat dobro došao. Ali stvarno ih nema puno. Riskirat ću i možda ću zvučati pomalo nazadno – proizvođači, stanite! Nemojte nabijati megapiksele, to nema smisla. Osim možda kao marketniška fora. Radije poslušajte što bismo mi fotografi željeli od novih fotoaparata. Evo, ja predlažem za sve buduće SLR aparate veći buffer i brže okidanje. I svakako nove, bolje i brže sustave izoštravanja i praćenja. Može i još bolje ISO performanse, iako su mi današnji aparati po tom pitanju već stvarno super. I još bolje objektive, naravno. A vi? Što biste vi željeli od novih aparata? Napišite u komentaru, napravit ću listu najčešćih želja fotografa i poslati proizvođačima. Tko zna, možda nas i poslušaju 🙂

Goran Vrakela