Kolege, a ne protivnici…
Vidim mnoge stvarno prekrasne stvari koje se događaju u fotografskoj industriji i pojavu sve većeg broja talentiranih fotografa i sve više izvrsnih fotografija, ali dosad sam doživio i lijepe i ružne stvari. Srećom, nekako prevladavaju lijepe, ali postoji i ružna strana koju rijetko vidim, ali me jako smeta. Pa je došlo vrijeme da i o tome kažem par riječi…
Prvo, većina kolega fotografa (i kolegica, naravno, ali lakše mi je pisati samo jednu riječ, ne diskriminiram kolegice) koje sam upoznao su stvarno cool osobe i ljudi (bez obzira na spol) s kojima bih se mogao i privatno družiti i postati prijatelj. Uostalom, s nekima sam i postao prijatelj 🙂
Ali, postoji manji broj fotografa koje sam upoznao i koji su, nažalost, zasad još na ‘tamnoj strani’. Svega tu ima – i zavisti, i ogovaranja, i skrivanja tehnika od drugih kolega, i beskonačnog rezanja cijena samo da se dobije posao (koji je u međuvremenu rezanjem cijena potpuno obezvrijeđen) i svašta drugo… To je jednostavno glupo i bezveze, i nitko ne dobiva takvim ponašanjem.
Ako ste slučajno trenutno na ‘tamnoj strani’ ili vas ona snažno privlači, sad je pravi trenutak da se promijenite. Znam, život je danas težak i svakome je važno dobiti posao i zaraditi neku kunu, pogotovo u ovako financijski nesigurnim zanimanjima kao što je fotografija. Bez obzira jeste li student, profesionalni fotograf, poluprofesionalni vikend-fotograf, edukator ili velika faca na društvenim mrežama, svi zajedno smo dio fotografske industrije i samo zajedničkim naporima možemo napredovati. Jer nikad nije bilo teže biti fotograf – nije dovoljno samo kupiti opremu (to može svatko), potrebno je jako puno učenja kako bi se vaše fotografije izdvojile od amaterskih i kako biste privukli klijente. I to nije nužno loše, jer što smo mi kvalitetniji i bolje radimo, to je veća razlika između nas (profesionalnih fotografa svih vrsta) i amatera, pa ćemo lakše dobivati i naplaćivati poslove.
Ma koliko se nekome to u početku činilo čudno, fotografi nisu zasebni otoci, nego prava zajednica. I svaki put kad vidim fotografa koji nije dio fotografske zajednice, nego se drži sam za sebe, uhvati me tuga. Fotografija nije posao u kojem možeš uspjeti sam! Trebamo jedni druge, trebamo modele, vizažiste, frizere, asistente, grafičare, mladence, urednike, klijente, studije, menadžere, agencije… I nećete biti uspješan fotograf(ica) ako niste dobri u komunikaciji s ljudima i ako ne znate surađivati s drugima, ako gledate u svakome konkurenta i neprijatelja, a ne kolegu i frenda s kojim radite! Srećom, to se može promijeniti. Eto, nekako prirodno mi dobro ide verbalna i pisana komunikacija, zato i jesam većinu svog radnog vijeka proveo radeći u časopisima. Ali u početku nisam bio posebno društven tip, nisam baš volio rad u grupi i nisam baš kolege gledao kao kolege, nego često kao konkurente. Da, bio sam mlad i glup 🙂
Ali to se može promijeniti – a za fotografa je posebno važan trenutak u kojem postane svjestan svojih kvaliteta. U trenutku kad postaneš svjestan da nešto vrijediš i svašta znaš, pojavi se određena dodatna doza samopouzdanja koja je nužna u svakom poslu s ljudima. Danas pouzdano znam da sam dobar fotograf. Da, ima puno i boljih i lošijih fotografa od mene, ali to nema veze, ja nešto vrijedim i ne bojim se da će mi netko od kolega ‘ukrasti’ posao. Hej, neki klijenti žele bolje fotografe od mene i spremni su ih više platiti, neki uzimaju lošije jer imaju manje novca, a nekima sam baš ja super, baš sam ono što trebaju i žele od fotografa. To je jednostavno tako – nisu svi klijenti ‘moji’ klijenti i nisam fotograf za sve, nitko od nas nije. Jednom kad čovjek to shvati i prihvati, život mu je puno lakši – u mnoge se poslove ne guram, jer ih ili ne želim raditi ili znam da nisu za mene, da ima kolega koji su u tome puno bolji od mene. A ima i poslova koje nisam prihvatio jer sam bio prilično siguran da neću ispuniti očekivanja klijenata – teška srca sam ih odbio, ali siguran sam da je to bio pravi izbor. I zato danas sve kolege shvaćam kao kolege i prijatelje, od kojih mogu nešto naučiti, koji mogu i od mene ponešto naučiti i možemo jedni drugima povremeno pomoći. Ako ništa drugo, možemo se jedni drugima požaliti, obično u poslu imamo slične probleme. I zato mi je druženje i povremeni rad s kolegama fotografima odlična stvar – s jedne strane vidim gdje sam u odnosu na druge fotografe, vidim svoje prednosti i nedostatke i pokušavam ih ispraviti, a s druge strane pomažemo jedni drugima i dijelimo znanje i tehnike rada, odnose s klijentima, razgovaramo o cijenama i mogućnostima napretka.
Da, prije nekoliko godina sam i ja imao strah od ‘dijeljenja’ znanja. Danas više nemam! Prvo sam shvatio da mi kolege nisu neprijatelji, i da će i oni meni otkriti poneki trik i zanimljivu tehniku. Zatim sam shvatio da svatko tko želi i ima dovoljno upornosti, bez problema će uz pomoć knjiga (i časopisa u kojem radim!) ili interneta dokučiti sve te tzv. ‘tajne zanata’ koje tako ljubomorno čuvam od drugih, pa mi je to svakako uzaludan trud. I na kraju, ako nešto i pomognem amaterima, njima će to značiti mnogo, a minimalne su šanse da netko od njih ubrzo postane profesionalac i konkurencija. Pa i ako postane konkurencija, što ima veze, ako sam dobar uvijek će biti posla za mene – a nije da je fotografija neko posebno atraktivno zanimanje s kojim se lako zaradi brdo love…
Zato me danas uvijek veseli kad mi netko od kolega pošalje super fotku za neki od naših foto-natječaja ili uspije dobiti neki super posao ili mu objave fotografiju u nekom prestižnom svjetskom časopisu ili bar domaćem, koji nije DFM 🙂 Lako je biti zavidan, na neki način moderne društvene mreže i kultura hvaljenja, samohvaljenja i lajkanja značajno doprinose tome. I razumijem mlade, nije im se lako othrvati toj samodopadnoj ‘ja, ja, ja’ kulturi – nije se ni meni lako tome oduprijeti, uhvatim se i danas kako povremeno zavidim nekome od kolega na super poslu, na fenomenalnoj fotki ili savršenom novom fotoaparatu. Ali, srećom, danas je to na istoj razini na kojoj ‘zavidim’ i nekom tko vozi bemburu – ma nema veze, ako je pošteno zaradio super, ako nije, valjda će mu jednom prisjesti, meni je i moj Opel dobar… I brzo se riješim zavisti, shvatim koliko to nema smisla i koliko i drugi imaju pravo na talent, uspjeh i super fotke – bar koliko i ja, ako ne i više.
Prije bi me tuđe izvrsne fotografije poprilično obeshrabrile. Obeshrabrio bi me i kad bih vidio ili čuo kako neki kolega/kolegica ima hrpu posla, a ja skoro ništa. Danas me to ne zanima. Imam svoj put, svoju viziju i želju za vlastitim uspjehom i napretkom u poslu. I veseli me uspjeh kolega, pogotovo onih koje poznajem, ali i svih ostalih – jer ako drugi mogu biti uspješni, raditi super fotke i dobivati super poslove, postoji realna šansa da ću isto to nekad moći i ja, zar ne? Ako vam trenutno ne ide sjajno, nemate puno posla ili ga slabo naplaćujete, ne brinite, niste jedini niti sami, ima nas dosta na tržištu kojima ide relativno slabo ili još uvijek slabije od očekivanja. Strpljivo i pametno, educirajte se i ‘trenirajte’, budite sve bolji u svom poslu i uspjeh će neminovno doći…
I za kraj – pomozite mladim kolegama, savjetom, tehnikom ili ih uzmite da vam neko vrijeme budu asistenti. Vi ćete imati asistente za realno malo novca, a oni će iz prve ruke vidjeti kako izgleda život i rad profesionalnog fotografa i puno će naučiti. Neki će i odustati – i to je ok. A neki će još jače zagristi i za par godina vas prestići, i po kvaliteti i po količini posla i po zaradi. I možda će vas zvati da im budete asistent ili drugi fotograf. I to je isto sasvim ok, svi smo jednom baš tako počeli, zar ne? 🙂
Goran Vrakela