Prva generacija
Znam da većina fotografa ne razmišlja tako, ali mi zapravo imamo iznimnu sreću, čast i obavezu – mi smo PRVA GENERACIJA digitalnih fotografa! Fotografija postoji skoro 200 godina – prva snimljena fotografija je nastala još 1826. godine. Da, jedva se uz dosta mašte može razaznati što je na njoj, a snimana je pomoću camere obscure uz ekspoziciju od nekoliko sati. Ali, uslijedio je, za tadašnje pojmove, strelovit razvoj tenologije, pa je za samo nekoliko desetljeća tehnologija fotografiranja došla na razinu koju je, uz male modifikacije, zadržala sve do pojave digitalnih aparata.
Ali nije ‘problem’ pojava digitalnih aparata, nego digitalnog ‘svega’. Iako ja ne mislim da je to problem – digitalna era samo donosi nove načine komuniciranja, nove izazove i nove prilike, a mi (ne samo fotografi) se moramo tome prilagoditi. Kao i obično, kad se pojavi nešto revolucionarno novo (poput digitalne tehnologije), većina ljudi iz različitih razloga pokazuje tendenciju apsolutnog odbacivanja starog i nekritičkog prihvaćanja novog, bez previše razmišljanja.
A stvari nikad nisu tako jednostavne, pojava nove tehnologije ne znači da sve od ranije više ništa nije vrijedi. Isto je u svim sferama života, pa i u politici – ne želim se baviti politikom, ali malo moram, jer se politika uvijek bavi svima nama. Jako me nerviraju ljudi koji ne razmišljaju i uvijek im je sve ili-ili. Dio života sam proživio u socijalizmu, i vidio sam i kao mladić neke loše strane tog sistema. Ali ne razumijem sve one koji danas apriori tvrde kako prije baš ništa nije valjalo – prvo, to sigurno nije istina, osim loših stvari bilo je i nešto dobrih, to sam vidio svojim očima. Drugo, kao da je danas sve super. I treće, zašto pljuju svima nama koji smo dio života proveli u tom sistemu (a možda i sebi samima) u lice? Tijekom povijesti sve se mijenja, svi genijalci koji se kunu u današnji kapitalizam, neoliberali, libertarijanci i slični ostat će neugodno iznenađeni kad vide kako se i ovaj ‘njihov’ genijalni sustav mijenja i nestaje, samo ako požive dovoljno dugo… Kako je rekao Petar Preradović (a zapravo je razmišljanja velikog Pitagore pretočio u stihove) – ‘Stalna na tom svijetu samo mijena jest…’
Ne brinite, nikako ne mislim ovaj blog pretvoriti u politički blog – trebala mi je dobra analogija, a politika je danas nudi na svakom koraku. Dakle, ako je nešto staro i dolazi iz nekih prošlih vremena, to automatski znači da ništa ne valja? KRIVO! Ne mislim ovdje zagovarati povratak na film i dijapozitive, pogotovo zato što meni osobno film ništa ne znači – ja sam ‘dijete’ digitalne fotografija, fotografijom sam se počeo intenzivno baviti nekako usporedno s pojavom prvih upotrebljivih digitalnih fotoaparata. Želim govoriti o osnovama fotografije – o kadru, o poziranju, o efektima koje dobivamo ‘u aparatu’ pomoću kreativnih tehnika snimanja (koje smo naslijedili od fotoaparata s filmom).
Osnove fotografije je zapravo loš naziv, jer pod osnovama uvijek nekako podrazumijevamo ‘početničke’ stvari. Zapravo mislim na fundamentane tehnike, ali na naprednoj razini – tko slabo poznaje fotografske tehnike, kadriranje i slično, treba malo čitati DFM, kopati po interneti i kupiti kakvu dobru knjigu. A onda će uz dosta prakse doći na neku solidnu razinu, ako ima volje učiti. Ako ne, ništa od toga – dio uspješne fotografije je svakako i talent, ali kao i u svemu drugome, tek manji dio. Evo analogije – koliko je na svijetu umjetnika, bilo koje vrste, likovnih, glazbenih i svih ostalih? Milijuni, možda i stotine milijuna ili milijardu, ne znam, ali svakako jako puno. Mnogi od njih su završili škole, mnogi su se sami educirali ili pohađali tečajeve. Sve je to u redu, službena edukacija nešto vrijedi, ali danas ipak sve manje. A koliko ih je uspješnih? Mnogo, jer se inače nitko ne bi bavio umjetnošću. Po meni, uspješan umjetnik je onaj koji živi od umjetnosti i koliko-toliko normalno zarađuje. Koliko je super-uspješnih i planetarno popularnih umjetnika koji zarađuju masne pare? Glazbenika još nešto i ima, bar kad gledamo po popularnosti i zaradi. Likovnih umjetnika, glumaca, oprernih pjevača, pisaca? Jako malo. Fotografa? Jako malo.
Nedavno je naš poznati književnik Edo Popović bio u nekoj TV emisiji, niti se sjećam niti je važno u kojoj. I rekao je otprilike ovako: ‘Ljudi misle da je posao književnika ili bilo kojeg drugog umjetnika lagan, da mi sjedimo po cijele dane i čekamo božansku inspiraciju. Nema šanse, to je posao kao i svaki drugi, svaki dan pišem sve i svašta, pa se s vremenom od hrpe tih mojih ideja pojavi tu i tamo ponešto što bi moglo proći na tržištu ili što ima bar nekakavu umjetničku vrijednost…’ I u umjetnosti i u znanosti tijekom cijele povijesti tek se iznimno pojavljuju genijalci poput Michelangela ili Picassa, Newtona ili Tesle, koji svojim talentom i genijalnošću sve preokrenu. Svi mi ostali moramo, uz mrvicu talenta, svaki dan teško raditi kako bismo nešto postigli.
E, konačno dolazim na bitno! PA ZAR NIJE ONDA MEGA-GLUPO ODBACITI SVE ŠTO SU GENERACIJE PRIJE NAS NAUČILE? A upravo to jako često vidim kod svih vrsta fotografa, i amatera i profesionalaca jednako. Slabo kadriranje, slabo poziranje, nepoznavanje naprednih tehnika, pa čak i slaba ekspozicija. A sve što treba je pogledati stare majstore (fotografe ili slikare, svejedno) – koliko su fotografija i likovna umjetnost slične jasno je već i po nazivu jedne vrste studijskog osvjetljenja (Rembrandt), po majstoru koji je na svim slikama slikao upravo takvo svjetlo! Pogledajte poze kod Michelangela, pogledajte svjetlo i poze kod Rembrandta, pogledajte Carravagia, Chardina, Peyrona, Rubensa… Ako i niste poznavatelj likovne umjetnosti, ne brinite, Google zna sve – u trenu ćete prepoznati kadrove, poze, kompoziciju kakvu i vi sa svojim fotoaparatom želite postići. Ili proguglajte ‘stare’ majstore fotografije, vidjet ćete kakve spektakularne fotke su radili Ansel Adams, Josef Fischnaller ili naši Tošo Dabac, Jozo Ćetković i drugi.
Danas doista za neznanje nema opravdanja! Kad se samo sjetim kako je prije jedva dvadesetak godina bilo teško nešto samostalno naučiti – knjiga ili nije bilo ili su bile nevjerojatno skupe (jer su obično bile na engleskom ili njemačkom, iz uvoza), pa je škola bila jedini relevantan (iako je oduvijek kaskala za novostima) način učenja. A onaj tko je nešto znao, to je prilično ljubomorno čuvao za sebe, i tek rijetkima bi otkrio poneku tajnu. Krajem 90-tih sam radio u Algoritmu i bio sam sretan kao malo dijete što sam mogao SVAKI TJEDAN posuditi jednu ili dvije knjige ili časopisa iz bookstorea! I nisam se mogao načuditi što moji kolege to gotovo uopće ne koriste… U tih sam par godina toliko stvari naučio o bojama, likovnoj umjetnosti, fotografiji, grafici, dizajnu, arhitekturi… Čitao sam gotovo sve što sam mogao pronaći, to mi je bilo par (po tom pitanju) najboljih godina u životu. Danas je drugačije, mnogo stvari se može naučiti preko interneta, na raspolaganju su vam sve knjige ovoga svijeta i nisu skupe (Amazon, recimo), a svako malo netko organizira nekakvu radionicu za sve što vam padne na pamet.
Zato ne pristajem na ‘sefieje’ – nemam ništa protiv njih, ali to nije fotografija. To je zabava i sasvim je OK kao zabava. Fotografija je nešto sasvim drugo, i na nama, na prvoj generaciji digitalnih fotografa, je teška zadaća da to očuvamo za sljedeće generacije. Iako svi neprestano snimaju, sve manje mladih će s vremenom postajati fotografima, bar još neko vrijeme. I to je u redu, valjda je takav prirodan slijed stvari. Ali sačuvajmo vrijednost zanata i umjetnosti fotografije (jer je fotografija oboje) za generacije koje dolaze, nemojmo radi vlastite lijenosti ili brze zarade odustati od visokih standarda koje su postavili stari majstori fotografije. Pa nije nam valjda cilj biti obični fotografi? Ne znam za vas, ali ja želim biti najbolji fotograf što mogu! Možda ću ostati samo ‘običan’ fotograf, a možda ću za koju godinu postati velika faca, nemam pojma. Iskreno, nije me niti briga, nisam više mlad i ne žudim za svjetskom slavom. Ali želim biti izvrstan fotograf, najbolji što mogu!
Goran Vrakela