Memorijske kartice

Baš kao što je u nekim prošlim vremenima film bio nužno potreban za snimanje fotografije, danas su to memorijske kartice. Ali, na svakom koraku vidim kako fotografi i ne-fotografi griješe. Konkretan povod za ovu kolumnu je jedan nemili događaj i dvije neočekivane izjave dvojice kolega fotografa. Ok, idem redom…

Prvo mi je moja draga donijela od kolegice s posla mali point-and-shoot fotić na kojem ‘ima hrpa slika, ali pola toga ne može prebaciti na računalo’. Zvučalo mi je čudno, ali hajde, pokušat ću pomoći. Naravno, neuspješno – isprobao sam i softver za spašavanje slika s formatiranih i oštećenih kartica, promijenio 4 čitača kartica i pokušao skinuti fotke dok je fotić spojen USB kablom na računalo. Ništa, nema šanse, kartica je pokvarena.

E, sad – kako i zašto? Jeftina SD kartica (neki low-end brend koji se može kupiti u hipermarketima), uz to još i microSD ugurana u adapter. Nažalost, ništa čudno – microSD kartice su u prvom redu namijenjene mobitelima, za fotoaparate su uvijek bolje SD kartice. Konačno, jedan priključak manje (u adapteru) znači jednu stvar manje koja se može pokvariti, a to je po meni uvijek dobro. Kupnja no-name ili low-end kartice je priča za sebe – gospođa koja je kupila taj aparat i karticu nije fotograf, jednostavno je kupila ono što su joj u dućanu preporučili. Ako mene pitate, bezobrazno i zločesto od prodavača. Ili jednostavno nemaju pojma, pa se nadam da će taj dućan uskoro prestati prodavati fotografsku opremu i prebaciti se na nešto jednostavnije, poput bureka i sličnih finih proizvoda…

Druga priča – kolega fotograf vjenčanja s kojim često surađujem, vrlo dobar fotograf i prilično uspješan u svom poslu, sjedimo u kafiću i razglabamo razne, najviše fotografske teme. Glavni aparat mu je Nikon D810, ja mu spomenem kako mi je super ta opcija snimanja na dvije kartice istovremeno i kako snimam istovremeno na dvije kartice, pa mi je druga kartica backup. On mi kaže kako on na jednu snima RAW, a na drugu JPEG. U trenutku kad je to rekao, nisam previše obraćao pažnju. Ali, poslije sam se dobro zamislio. Ne, to nije dobra praksa, pogotovo za onoga tko doslovno živi od fotografiranja, i to na tako kompetitivnom tržištu kao što je snimanje vjenčanja. Dovoljna je jedna kardinalna greška i čitav posao i poslovni model je pod velikim upitnikom – reputacija koju gradi godinama može nestati gotovo u trenu! Zamislimo hipotetsku situaciju – kartica s RAW fajlovima crkne i ne daju se spasiti, ostane mu samo JPEG na drugoj kartici. OK, i JPEG snimke su mu vjerojatno u redu, ali ne može s njima dobiti onaj ‘wow’ efekt koji želi od fotki i koje, uostalom, i mladenci očekuju. Rezultat? Razočarani mladenci. Ako ima sreće, neće previše pričati o tome. Ako nema i naiđe na ‘zaje…’ mladence, slijedi tužba (manji problem) i puuuuno loših komentara o njemu i njegovom radu na svim mogućim društvenim mrežama. I potencijalno uništena karijera fotografa. OK, to je ekstremni slučaj, on koristi profesionalne kartice ponajboljeg proizvođača, pa je vjerojatnost greške mala. Ali postoji, i s tim se ne treba šaliti – može otkazati kartica, može biti slab konektor između kartice i fotoaparata ili bilo što drugo. Uostalom, dovoljno je da se pokvari samo jednom… Kako bi rekli ameri – better safe than sorry!

Treća priča – nekakva foto-prezentacija, kolega fotograf sjedi preko puta pa potiho razgovaramo. Dobar je fotograf, svašta lijepo radi, a u zadnje vrijeme uglavnom modu i odjeću. U jednom trenutku ponosno pokazuje što koristi – CF adaptor za SD kartice i objašnjava kolegi pokraj njega kako je taj adaptor skup, a SD kartice jeftine i to mu je super rješenje. NE, nije! Opet ista priča – rijetko se događa, ali što ako je neki konektor loš? Zašto između aparata i kartice postaviti još jedan adapter/konektor koji može biti uzrok kvara? Ja sam stvarno veliki pobornik ideje ‘što jednostavnije, to bolje’, manje-više u svemu u životu. Opet, mala je šansa da će mu se to pokvariti, ali i on živi isključivo od fotografiranja. Ja ne bih tako dodatno riskirao. OK, jesu CF kartice skuplje od SD kartica, ali ne treba ih 10, nego 2-3.

Koja je pouka? Jednostavno, ne kužim zašto ljudima pada na pamet štedjeti tamo gdje to nikako nema smisla. OK, gospođa iz prve priče nije imala izbora, nju su doslovno zaje… u dućanu, i da znam u kojem je dućanu to kupila bez imalo razmišljanja bih to pisao svuda, kako bi ga kupci mogli izbjegavati. Nažalost, ne znam.

Kolege iz druge i treće priče štede na krivom mjestu, definitivno – ili jednostavno ne razmišljaju o tome. Nadam se da će ovo pročitati i nešto promijeniti. Dakle, imaju skupe profesionalne fotoaparate i više skupih objektiva, hrpu druge opreme, a štede na memorijskim karticama! Hej, SanDisk SD kartica 32 GB, 90 Mbs Class 10, košta dvjestotinjak kuna! NEMOJTE riskirati gubitak fotografija, pogotovo ako vam je fotografija posao. Backup počinje već u aparatu, a ne na računalu. Profesionalni fotoaparati, ali i mnogi SLR aparati srednjeg ranga, imaju dva utora za kartice – nisu ti utori tu bez veze, iskoristite ih (i to je jedan od razloga zašto još uvijek nisam previše zagrijan za mirrorless aparate – još nijedan nema utor za dvije kartice). A JEDINI ISPRAVAN način korištenja dva memorijska utora je backup, sve drugo su priče za malu djecu. Kupite provjerene kartice (ne sa e-baya, tamo ima gomila kopija koje izgledaju slično, ali nisu originali) vrhunskih proizvođača (SanDisk, Lexar, Toshiba – to su moji favoriti, točno tim redoslijedom, nije me briga ako ovo shvatite kao reklamu), jer stvar je ista kao i kod backupa fotografija s računala – niti računala niti diskovi se ne kvare često, ali dovoljan je jedan kvar i čitav posao vam može biti pod velikim znakom pitanja…

Za amatere vrijedi isto – nemojte riskirati bez potrebe kupujući malo jeftinije kartice. Ne morate imati fotoaparat s dva utora za kartice i ne morate raditi backup u aparatu, ali svakako kupite provjerene i pouzdane kartice, izbjeći ćete mnoge potencijalne probleme!

Goran Vrakela